Ljeto je. Vrelo i žestoko, kako samo ono zna biti. Kraj je jula. Tačnije, njegov posljednji dan. Godina je 1993. Voće je rodilo kao malo kad, pa se otežale grane povijaju zemlji i samo što se od siline tereta na sebi ne polome. Šljive, kruške, jabuke… svega je u izobilju. I trave su nekim čudom silnije udarile. Osjetili su to najbolje rijetki kosci koji su imali kad latiti se kosa i obarati guste i dozrele snopove. Mnoge livade ostale su nepokošene pa su se i zrikavci i druge baje jače čuli.
Šume su naokolo zelenile, a ptice i ostala živina javljale su se na neobičan način. Slutilo se nešto veliko. Mora da će biti tako jer ovakva blagodarnost prirode naprosto ne može izdobriti.
Te godine nije se mnogo sijalo. Nije se imalo kad niti se znalo hoće li biti koga da bere kad za branje dođe vrijeme.
Ustvari, te godine i tih godina sijalo se nešto drugo. Sijala se mržnja, nečovječnost, zvjerstvo i sve ono najcrnje što može niknuti u ljudskim dušama. I sijalo se posvuda i na sav mah. Brale su se kosti, komadi tijela i leševi koji su potom ponovo vraćani u crnu zemlju.
Težak neki vakat bio došao.
U Lapsunju, selu odmah iza Prozora, toliko udaljenom da se do njega skoro može kamenom dobaciti, a odatle s malo više truda kamen bi se mogao dobaciti i do Ramskog jezera, pred svojom kućicom i među svojom dječicom sjede muž i žena, Ramo i Šemsa Pilav. Sjede i dumaju. Slute da se nešto crno sprema, a sve se nadaju da su to samo slutnje isprazne.
Ramo, onda, ustane i obleti koji put oko kuće. Sve bi nešto radio, nečim se zanimao, a ni za šta volje nema. Baca pogled niz kotlinu, sve tamo do Ramskog jezera, pa odmahuje glavom, ne znajući ni sam zašto to čini. Malo poslije osvrne se na svoju Šemsu. Jedra i vitka žena. Njegova vjerna saputnica, prijatelj i podrška. Njegov razgovor i utjeha. Njegovo sve. Ima više od pola godine kako se obliznula i na svijet donijela dječaka i djevojčicu – Harisa i Aldinu. Djeca su rasla, a Ramo se trudio da ni njima, ni njegovoj Šemsi, ni ostaloj djeci ništa ne zafali. Bio im je vjerna sjena koja je titrala nad svakom njihovom potrebnom.
Ipak, tog se jula u zraku nešto osjećalo.
Već je bilo ubistava, protjerivanja, paljenja kuća i drugih zala.
Mnogo Bošnjaka već je pohvatano i zatvoreno u logore na nekoliko lokacija. Jedna od njih bila je i srednja škola u Prozoru. To mjesto toliko lijepih uspomena i bezbroj provedenih bezbrižnih dana preko noći prometnulo se u mjesto straha i užasa u kojem se na različite načine posezalo za mučenjem, ponižavanjem, pa i ubijanjem Bošnjaka. Mjesto nekadašnjeg smijeha i cirlika tako postade pozornica jauka i plača.
Čuli su Ramo i Šemsa za sve to, ali su se sve nadali da je riječ o nekakvom ružnom snu iz kojeg će se svakog trena prenuti ili kakvom košmaru koji će već s prvom zorom iščeznuti. Čuli su još nešto, ali ni u to nisu željeli vjerovati. Baš su tog dana Bošnjaci poput kakve stoke potovareni na kamione i izvedeni na Makljen iznad Prozora. Tu su istovareni i potjerani prema lokalitetu zvanom Crni vrh. Inače, mnogo je u nas crnih vrhova, mostova, dolaca i drugih lokaliteta na kojima se nebrojeno mnogo puta ispisala crna ljudska sudbina. Bit će da su oni koji su im davali nazive nekako znali njihovu sudbinu.
Kako god, malo kasnije, zarobljenici su povezani žicom, i to tako da se bilo gotovo nemoguće osloboditi. Usput su tučeni i svakojako maltretirani. Cilj njihovog vezivanja i gonjenja ka Crnom vrhu bio je jasan – trebali su poslužiti kao živi štit jer je iz suprotnog smjera nadirala Armija RBiH. Pucano im je preko ramena, a iza njih je išao borbeni transporter koji, također, nije mirovao, nego je otvarao vatru. Neki su još tada ubijeni ili teško ranjeni. Konačno, uslijed teške vatre i fijuka metaka, uslijedila su panika i opća pometnja. Zarobljenici su se uz velike muke nastojali osloboditi žice i spas potražiti u šumi. Pratila ih je pucnjava te ih je tom prilikom čak dvadeset troje izgubilo živote.
Neki će od njih kasnije ispričati kako su se uspjeli spasiti i izvući živu glavu. Nema režisera koji bi umio osmisliti takav užas i patnju.
Slušali su Ramo i Šemsa i u nevjerici klimali glavom. Zar je moguće? Zar je sve to zaista moguće? Otkud toliko zlo? Pitanja su se rojila, ali odgovora nisu umjeli pronaći. Gojili su i oni djecu. Gojit će, ako Bog da, i ovo dvoje – Harisa i Aldinu – da budu ljudi, da svakog poštuju, da nikoga ne mrze i da se tuđeg haka čuvaju jer se drugačije i ne može i ne smije. Gojit će svoju djecu da vole i budu dobra. Gojit će ih kako Bog zapovijeda. Samo da ovaj čemer prođe – ako prođe.
Mislili su oboje tako, iako to nisu govorili jedno drugom jer, supružnici se s vremenom toliko sažive da, i bez riječi, pogledom razgovaraju. A onda se desilo nešto što ni u najcrnjim mislima nisu mogli zamisliti. Slušali su pucnjavu koja se, s vremenom, činila sve bliža, jača i jasnija. Bit će da je vjetar nanosi.
Nije je nanosio vjetar. Zlo je nanijelo zlo. Pred kućom se pojavi spodoba u ljudskom liku. Zapravo, samo je lik bio ljudski – ništa ostalo nije. Znali su ga dobro. Bio im je, takoreći, komšija. Mora da mu je nešto trebalo!?
Unezvijereno je gledao Šemsu kako na kućnom pragu drži bebu Harisa u svom naručju. Nije imao ni punih osam mjeseci. Najednom galama, vika, urlici. Vidjevši da ne sluti na dobro, drugo Šemsino dijete koje je držalo Harisovu sestru blizanku, Aldinu, baci se s bebom pored kuće i završi u travi.
Ona spodoba od komšije sasu rafal i njime pokosi njih dvoje na kućnom pragu. Harisa, osmomjesečnu bebu, i majku mu Šemsu. Uskoro su ležali nepomični. Dva tijela, veliko i malo. Dva insana. Dva svijeta.
U selu Lapsunj kod Prozora 31. jula 1993. godine rafalom je pokošena osmomjesečna beba Haris Pilav u naručju svoje majke Šemse.
Nekoliko godina poslije, u Prozoru je klanjana kolektivna dženaza. Ukopani su oni koji su pobijeni na Crnom vrhu. Ukopani su i Haris i Šemsa Pilav. Prozor ne pamti tužnijeg dana.
Mezari su im i danas ondje. Umivaju ih Fatihe i dove preživjelih. Ramo još živi u svom Lapsunju. Često pogleda na kućni prag, pa niz Ramsko jezero, pa uz Makljen. Zašto, pita se. Odgovora nema.
A katil?
Ni on odavno nije među živima. Presudio je sam sebi.
