Kao, šta će Bosanci, oni da imaju Olimpijske igre, ma hajde… No, na našu radost, onih 12 bajkovitih februarskih dana 1984. ostat će upamćeno kao najljepši period u postojanju glavnog grada Bosne i Hercegovine.
Zavidna kolekcija
Bili smo bolji, učtiviji i susretljiviji možda više nego ikad, možda i više nego što, ustvari, jesmo. Naravno, izuzet ćemo konobara koji se usudio “pokrasti” holivudsku zvijezdu Kirka Daglasa (Douglas), naplativši mu u jednom restoranu nekoliko puta veći račun.
Iz sadašnje perspektive svakodnevne tehnološke revolucije ili pošasti i otuđenosti ne samo od drugih nego i od nas samih (zavisi ko kako gleda na “napredak”), olimpijski sarajevski dan izgledao je tako običan, a tako magičan.
Najmlađi bi jedva čekali da svane i onda trkom na glavne sarajevske ulice ili pred Zetru i Skenderiju, ne da dočekaju zvijezde Igara nego da tog dana budu bogatiji za – novu značku. Džaba sličice “Povratka otpisanih” ili “Sandokana”, kod sarajevskih dječaka i djevojčica značke su imale najveći značaj. Ispravka, za potpuno zadovoljstvo trebala je barem jedna limenka “koka-kole”, koja je tih dana ušetala u naša djetinjstva.
Rusi, Šveđani, Amerikanci… bili su s druge strane “pregovaračkog stola” i obično su bili darežljiviji više nego što im je to u mentalitetu. Bilo je i tinejdžera koji su već imali zavidnu kolekciju znački pa bi razmjena trajala dugo. Recimo, maskota ZOI-ja Vučko za značku ABC televizije. Pa, ko koga nadmudri. Možete li zamisliti prosječnog sarajevskog dječaka da to danas radi?
Nažalost, ne. Roditelji te dječice iz sarajevske olimpijske bajke došli su na svoje. Očevi su mogli gledati, dotaći, dobiti autogram zvijezda tadašnjeg svjetskog zimskog sporta, a sveta mjesta bile su Zetra i Skenderija, gdje su išli na svojevrsno hodočašće, a sve da bi vidjeli vjerovatno najbolju šestorku u historiji hokeja na ledu.
Velika šestorka
Vladislav Tretjak, Vjačeslav Fetisov, Aleksej Kasatonov, Sergej Makarov, Igor Larionov i Vladimir Krutov (umro 2012. godine), postava je tadašnjeg Sovjetskog saveza za sva vremena.
Majke bi, pak, uživale u nestvarnom klizanju Njemice Katarine Vit (Witt) i britanskog para Kristofera Dina (Christopher Dean) i Džejn Torvil (Jayne Torvill).
Ipak, najponosnija je bila ona najstarija generacija, ljudi u trećoj dobi. Oni koji su preživjeli Drugi svjetski rat, imali su volje, znanja i snage da izgrade državu u toj mjeri da je Sarajevo organizaciju ZOI-ja dobilo ispred Šveđana i Japanaca. Danas da se to desi?
Nemoguće, ne danas neko nikada više. E, oni, ti naši stari, većinom u penziji, koja nije bila kao sada, mizerija, mnogi s časnom partizanskom biografijom, ponosno su hodali Titovom ulicom, ne sluteći, bolje za njih, da će doći generacije koje će u svojoj bahatosti i bezobzirnosti prema svemu što je prethodilo, malo pomalo, svjesno ili ne, nije ni bitno, gasiti olimpijske simbole Sarajeva.
Glavni grad BiH ni 21 godinu nakon agresije nije u stanju obnoviti Olimpijski muzej, bob i sankaška staza na Trebeviću su ruinirani, pogodni samo za okupljanje narkomana, neupotrebljive skakaonice na Igmanu nemaju nikakvu funkciju, beskorisnim tonama betona samo kvare planinsku idilu, mnoge Sarajlije i ne znaju da Skenderija ima i ledenu dvoranu, koja je van upotrebe…
Osiguran novac
Jedino je Zetra obnovljena, i to samo zahvaljujući nekadašnjem predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta, pokojnom Špancu Huanu Antoniju Samaranu (Juan Antonio Samaranch), koji je, iz simpatije prema Sarajevu, osigurao novac za obnovu spaljene dvorane.
I, zato, kada se prvi sljedeći put budemo htjeli busati u prsa kako je Sarajevo jedini olimpijski grad u ovom dijelu Evrope od Inzbruka do Atine, pogledajmo se u ogledalo i upitajmo se šta nama, zarobljenima u svojoj sebičnosti i gramzivosti, ustvari, znači ZOI 1984.
