Našao sam ga kako podnimljen na obje ruke sam sjedi na kamenom podzidu uske blagajske ulice koja, nekih dvjestotinjak koraka odatle, “oslijepi” pred ljepotom tekije i rijeke Bune što ispod stijene izvire.
Suznih očiju zuri Alica u zgarište izdavačko-štamparskog preduzeća “Slovo” kojeg mu potpališe mjesni pakosnici. Pored njega vidim pakete spašenih nekoliko štampanih izdanja među kojima je i moja dramska trilogija “Seobe lica” koju je uredio značajni mostarski novinar i pjesnik Alija Kebo. Dok posljednji dimni signali lete gore prema starom Stjepan gradu, sjedoh do ljudine Alije Drljevića i utješno ga potapšah po ramenu.
– Javio Radio da je umrla slavna austrijska glumica Marija Šel – tiho izusti Alica i garavim šakama zbrisa suze sa svojih obraza.
A ja vjerovao da plače zbog toga što su mu lokalni dušmani štampariju zapalili!
– Odoh ja sad u tekiju da se za Marijinu dušu pomolim, a ti me sačekaj na verandi povrh bunskog vrela. I ne naginji se puno preko ograde.
Onako visok i plećat, ubrzo zamače iza musafirhane blagajske Velagićevine i kamenih mlinica na Buni nizvodno od tekije.
U derviškoj tekiji na Buni, od majke Habibe, roda dubravskih Elezovića, i oca Huseina Drljevića iz Blagaja, zadnje se godine II svjetskog rata rodio Alica. Sa drugih četvero braće i sestara živio je i odrastao pored tekijskih turbeta šejha Sari Saltuka i Ačik-baša za kojeg je gazija Sari predvidio da će ga Buna gologlavog izroniti baš iz svog vrela kod blagajske tekije. Kao što je sebi predvidio da će među bosanske bogumile zvane krstjani dojahati na bijelu konju.
Alicu nije bilo strah spavati uz turbeta jer mu je majka koja je bila i derviš ispričala legendu kako je prije više od četiri vijeka šejh Sari, koji je znao napamet Kur’an i Evanđelje, naredio da se, kad on dušom preseli na ahiret, napravi sedam tabuta, u jedan stavi njegovo tijelo, te da se svih sedam tako zatvoreni pošalju u nemuslimanske zemlje i tamo uturbete.
Alicina je majka rekla: “Biće da je šejh Sari samo projahao kroz blagi gaj i da ne živi s nama u tekiji”. Koliko je Alici čak bilo žao što ne živi pored gazije Saltuka, toliko mu je bilo krivo na gologlavog Ačika umjesto kojeg je Buna u sebe uronila njegovog mlađeg brata. Odmah po toj nepravdi se odozgo sa stijene na tekiju sjurila jedna poveća košćela, probila krov i poput vatrene strijele zabila u turbe, bliže gologlavom Ačik-baši nego šejhu Sariju.
Ubrzo je svuda počelo crveno osvitati. Poput derviškog šejha Saltuka, jednog će poratnog dana do blagajske tekije dojahati i Tito. Kad krenu uz basamke prema turbetima, za njim će i njegov pas kojeg on istjera iz tekije. Iz halvat-odaje u koju su je s djecom zakantačili pripadnici Službe bezbjednosti, iskoči majka Habiba i zavapi pred Titom za spas tekije koju drugovi žele porušiti, a hotel izgraditi. Ode Tito nazad u Beograd, poruši se donekle izgrađeni hotel, a ostade popravljena tekija i u njoj desetogodišnji Alica.
Poslije partizanskog komandanta, 1954. godine, u Mostar pristiže brojna filmska ekipa. U jugoslovensko-austrijskoj koprodukciji započe snimanje partizanskog filma “Posljednji most” (Die lezte Brucke) u režiji Helmuta Kojtnera. Njemačku bolničarku Dr. Helgu, koju su zarobili partizani, glumi Marija Šel (Maria Margarethe Anna Schell). Prerušena u kostim muslimanske žene, njemačka bolničarka Dr. Helga krijumčari lijekove njemačkog vojnog saniteta i nosi ih partizanima.
U pripremi lika koji će u nekim filmskim scenama obući kostim muslimanske žene kako bi se, prenoseći lijekove, nesmetano mogla kretati po Mostaru, Marija Šel, glumica anđeoskog lica, prve sedmice snimanja filma posjeti dervišku tekiju da se upozna sa običajima i načinom oblačenja muslimanske žene. Upoznavši majku Habibu i Alicu, već poznata evropska glumica se iz hotela preselila u tekiju odakle je svakodnevno odlazila na snimanje filma. Svaki put bi povela i Alicu kojemu na njeno insistiranje reditelj Helmut dodijeli manju epizodnu ulogu.
Nakon dva mjeseca života sa Marijom u tekiji i snimanja filma na lokacijama u Mostaru i Počitelju u kojima je, osim sa njom, svoj životni san dijelio i sa mladim jugoslovenskim glumcima Pavlom Minčićem, Janezom Vrhovcem, Reljom Bašićem, Milenom Dravić, Radom Markovićem, na iskazanu Marijinu molbu, Produkcija pozove Alicu da pođe s njima u Austriju gdje će ga školovati i omogućiti mu bolji život.
Alica je ostao u tekiji, Blagaju i Jugoslaviji koje je, nakon majke Habibe, najviše volio. Postao je istaknuti član Komiteta omladine Jugoslavije i brigadir. Sa 17 godina je u hercegovačkom mjestu Vitina imao svoj restoran i zbog tog životnog uspjeha, zavidni drugovi su ga uzeli na zub. Tada se prvi put pokajao što sa filmadžijama i glumicom Marijom nije otišao na kapitalistički Zapad.
Dosta godina od tad, vruć od sunca, tvrd od kamena, od majke i tekije mehak u duši, inatan od Mostara, obreo se Alica na bauštelu u Njemačkoj. Opet goloruk, uspio je realizirati svoju želju i u gradu Geisingenu je osnovao prvi Jugoslavenski klub sa večernjom dopunskom nastavom. Želio se obogatiti, pa je danju, preko jednog njemačkog servisa, počeo raditi i kao hausmajstor.
Jednog dana, za vrijeme majstorske intervencije u bogataškoj vili, Alica će na salonskom zidu, među umjetničkim slikama poznatih svjetskih slikara, vidjeti zlatno uramljenu uvećanu fotografiju na kojoj njegova majka, sestra, on i Marija Šel stoje na verandi blagajske tekije. Fotografija je nastala u vrijeme snimanja filma i zajedničkog života sa slavnom glumicom.
Javio se Mariji koja ga je povezala i sa njenim bratom, poznatim holivudskim glumcem Maksimilijanom Šelom (Maximilian Schell). Pomogli su mu da, kada je počeo rat na prostorima bivše Jugoslavije, u njihov Mostar uvezu šlepere humanitarne pomoći za sve dobre ljude kojih se glumica s ljubavlju sjećala. A zbog čije patnje je patio i Alica.
Kad je stao rat, pomogli su Marija i prijatelji Alici da se punih ruku vrati u svoj zavičaj. Opremili su ga najsavremnijim mašinama i programima za izdavaštvo i štampu kako bi ratom osiromašenim ljudima omogućio posao i zaradu.
Sad, dok stojim na tekijskoj verandi povrh izvora Bune na kojoj je nastala čuvena fotografija i čekam mog prijatelja i izdavača Alicu, iz tekije čujem molitvu živih, a iz rijeke zahvalu gologlavih.
Tamo u daljini, nad Starim (Posljednjim) mostom na kojemu, pogođena u razmjeni vatre partizana i Njemaca umire dobronamjerna bolničarka Dr. Helga, vidim piromanske dimne oblačiće u obliku slova kako se stapaju sa plavetnilom hercegovačkog neba po kojemu ispisuju nekrolog čovječnosti. Kao na filmu.
P.S. Fičer “Zadnji stanari tekije” kojeg sam snimio o životu Alice Drljevića, na međunarodnom RTV festivalu PRIX EUROPA 2005. godine u Berlinu, proglašen je među TOP 10 najboljih dokumentarnih drama te godine u svijetu.
Piše: Šemsudin Gegić
