Iako se o 2. i 3. maju 1992. u kontekstu dešavanja u Sarajevu govori kao o jedinstvenom događaju, ispravnije bi bilo govoriti o donekle odvojena dva događaja. Istina, prvi je, na neki način, prouzročio drugi.
Tog 2. maja 1992. godine vodila se, ustvrdit će mnogi, najvažnija bitka za opstanak BiH. I dobijena je.
Jedna od ključnih činjenica jeste da 2. maja više i zvanično nije postojala SFRJ. Samo nekoliko dana ranije, tačnije 27. aprila, proglašena je Savezna Republika Jugoslavija, a BiH je bila međunarodno priznata država već skoro mjesec dana.
U takvim okolnostima, u Sarajevu su bile stacionirane jake snage JNA, vojske bez države. Već ranije JNA se otvoreno stavila na stranu SDS-a i srpskih paravojnih formacija.
Drugi maj – presudni dan za odbranu Sarajeva
Pripadnici Teritorijalne odbrane BiH, zajedno sa Specijalnom jedinicom MUP-a, odbranili su tog dana Predsjedništvo BiH od daleko moćnijeg agresora, pripadnika tada već vojske Savezne Republike Jugoslavije.
Agresor je tog dana sa okolnih brda napao grad i njegove stanovnike koje je u narednih 1.460 dana držao u obruču, bez vode, struje i hrane, na nišanu i konstantnom strahu.
Presudne bitke vodile su se tog dana između 10 i 15 sati, zapaljena je zgrada Pošte. Sarajevo je ostalo odsječeno od ostatka svijeta, telefonske veze u većem dijelu grada više nisu radile. Bio je to rat. Rat protiv nedužnih građana glavnog grada nezavisne države BiH.
Napad na Sarajevo i institucije Republike BiH su tog dana predvodili pukovnik JNA Milan Šuput i major Marko Labudović. Agresorske snage su zaustavljene na nekoliko lokacija, na potezu od tadašnjeg Doma JNA pa do zgrade Elektroprivrede BiH te na padinskim dijelovima grada.
Jovan Divjak, penzionisani general Armije BiH, smatra kako je JNA tada imala jasnu namjeru da preuzme zgradu Predsjedništvo BiH. Time bi i zvanično bio izvršen državni udar, a legalno izabrana vlast svrgnuta.
Drugi maj – Dan koji traje 48 sati
S vojnog aspekta, cilj JNA bio je da se snage iz pravca kasarne Maršal Tito, ali i drugih dijelova grada, spoje sa snagama koje su bile stacionirane u kasarni Druge vojne oblasti na Bistriku.
Jedinice JNA, među kojima su bili i niški specijalci, zaustavljene su svega nekoliko metara od zgrade Predsjedništva BiH. Tog dana, vodilo se nekoliko odsudnih bitaka koje su iznjedrile prve heroje opkoljenog Sarajeva.
Nakon što jedinice JNA nisu uspjele da preuzmu kontrolu nad Sarajevom, odlučeno je da se vojni puč pokuša ostvariti drugim sredstvima. Nakon povratka Alije Izetbegovića i bh. delegacije sa pregovora u Lisabonu, jedinice JNA su ih zadržale u Lukavici.
Izetbegović, tada predsjedavajući Predsjedništva BiH u izravnom javljanju na Radioteleviziji Sarajevo, rekao je da se on praktično nalazi u zarobljeništvu.
Više je teorija o tome šta je JNA htjela zarobljavanjem Izetbegovića. Najpoznatija je ona prema kojoj je trebao biti likvidiran od strane “neodgovornog vojnika”, a funkciju predsjedavajućeg preuzeti Fikret Abdić. Do toga, ipak, nije došlo. Dogovorena je razmjena zarobljene bh. delegacije na čelu s Izetbegoviće i vojnika JNA koji su se nalazili u kasarni na Bistriku zajedno s komandantom Druge vojne oblasti Milutinom Kukanjcem.
Dobrovoljačka – šta se desilo?
Prema dogovorenim detaljima Kukanjac i ostali vojnici trebali su napustiti kasarnu na Bistriku i Dobrovoljačkom ulicom krenuti prema Lukavici.
U Dobrovoljačkoj, sadašnjoj ulici Hamdije Kreševljakovića, tog 3. maja poginulo je šest osoba. Iako sve ove godine vlasti Srbije i bh. entiteta RS pokušavaju kao istinu nametnuti to da je u Dobrovoljačkoj ulici poginulo mnogo više vojnika JNA. Sam Kukanjac je izjavio da je poginulo šest osoba: vojnik Zdravko Tomović iz Han Pijeska, tri pukovnika Miro Šokić, dr. Budimir Radulović i Boško Mihajlović Boško, i jedan potpukovnik Boško Jovanić te i jedna žena, civil, Nurmela Šuko, inače iz Zagreba.
Tužiteljstvo BiH je prije dvije godine donijelo odluku o obustavi istrage protiv Ejupa Ganića, Jovana Divjaka, Hasana Efendića, Zaima Backovića, Jusufa Pušine, Emina Švrakića, Dragana Vikića, Fikreta Muslimovića, Dževada Topića, Jovice Bećirovića, Rešada Jusupovića, Jusufa Kecmana, Damira Dolana i Ibrahim Hodžića u slučaju Dobrovoljačka. Haški tribunal ranije je ocijenio da je kolona neprijateljskih vojnika koja se kretala kroz Sarajevo bila ”legitimna vojna meta”.
