Rođen je 29. juna 1935. u Cestinu kod manastira Kamenac. Kao dijete je ostao bez roditelja, pa je živio u domu za nezbrinutu djecu. Ugostiteljsku, majstorsku i višu kuharsku školu završio je u Beogradu, gdje i sada živi sa porodicom.
U braku s Radmilom, kuharicom, ima sinove Petra (43), advokata, i Milana (42), vlasnika „Mićine kuhinje” u Zemunu, i kćerku Milicu (32), farmaceuta, a od njih petoro unučadi, piše Politika kojoj je Stojanović dao intervju.
Kako ste došli na „dvor”?
Uz preporuku. Za moj dolazak u Titovo okruženje u martu 1956. „garantni list” je potpisao Mišo Pavićević, Crnogorac iz Pljevalja, koji je tada bio visoki službenik u Ministarstvu inostranih poslova Jugoslavije, a potom i ministar. On i njegova žena Lena su me dobro znali iz vremena kad sam kao siroče bio u domu i potom učenik kuharske škole.
Kad ste upoznali Josipa Broza?
Uoči proslave 29. novembra 1956. u dvoru, u Krunskoj ulici, u Beogradu, na pečenom smuđu napravio sam dekoraciju grba Jugoslavije. Konobar je to odnio u Titov kabinet, a kad se vratio rekao mi je da se javim predsjedniku. Na moje „Dobar dan, predsjedniče”, Tito mi je odgovorio sa: „Dobar dan, umjetniče.” Pitao me je kako se zovem, odakle sam… Od tada sam za njega bio samo Mića.
A šta je on bio za vas?
Samo predsjednik i čovjek kome se, po strogim uputstvima, nikad prvi nisam obraćao. Odgovarao sam kratko na njegova pitanja. Oni, iz mog ranga, koji pričaju da su s Titom imali drugarski odnos, uglavnom, ne govore istinu. Doduše, kad sam ja postao šef kuhinje imao sam češće susrete s njim, ali odnos je ostao isti: on pita, ja odgovaram.
Kako se Tito ponašao u kuhinji?
Bio je vrlo neposredan. Na primjer: doktor Vlada mi je rekao da Titu, kome je operisana žuč, ne pečem cijelo jaje, već samo bjelance. I ja sam to učinio. Dogodilo se to u Plavom vozu. Ali, Tito je s tanjirom došao u kuhinju i pitao me: „Boga mu, Mićo, šta je ovo?” Kad sam mu objasnio, on mi je rekao: „Neka ovo jede doktor, a ti meni napravi pravu kajganu i to sa čvarcima.”
Ko vas je kontrolisao?
Niko. Koliko ja znam. Jelovnik sam dobijao danas za sutra i to sam strogo poštovao. Poštovao sam i Titov stav kad je o hrani riječ. Nikad doktoru, ni bilo kome drugom, nisam odao Tita da je, na primjer, jeo tu kajganu sa žumancetom i čvarcima i tako nešto što mu je bilo zabranjeno. Ni s Titom o tome nisam pričao. To je, spontano, bio naš prećutni dogovor, naša tajna, zbog koje sam posebno ponosan.
Da li ste bili uz Tita i na Brionima?
Redovno. I ne samo na Brionima i u Plavom vozu, već i na brodu, na putu za Indiju, pa u avionu pri odlasku ili dolasku s Briona, Brda kod Kranja…
Kako vam je bilo na moru?
Tito je u kratkim pantalonama i majici išao na plažu kroz kuhinju. Tad bi zatražio da mu, na dasci, nasiječem malo pršute ili kobasicu i uz „ živjeli” popio viski i otišao na plažu. Redovno me je pitao: „Da li si nešto popio?” I uvijek je sačekao moj odgovor.
A kako se ponašala Jovanka?
Bila je vrlo uzdržana do dolaska izvjesne Bebe, koja ju je učila ženskim vještinama: kako da se obuče, našminka, ponaša… Posle toga je češće dolazila i u kuhinju sa po nekim pitanjem o hrani, a ponekad je voljela da popije malo pivo.
Kakvi su bili Tito i Jovanka u državničkom poslu?
O Jovankinom radu ništa ne znam, a u Titov rad sam imao uvid kroz protokol koji sam i ja dobijao zbog pripremanja hrane. Svaki minut mu je bio isplaniran: za koga se i kako priprema, kome odgovara na pisane pošiljke… Ništa nije smjelo da se učini bez njegove provjere. Posebno se pripremao za svaki susret. U svakoj posjeti je znao imena svih sagovornika.
Da li ste vi imali savjetnika?
Ne. Meni je dragoceni savjet u rasporedu rada dao Ivica Gerica, Titov kuhar još iz prvih dana rata. On se, posle mog dolaska pripremao za penziju, pa mi je rekao: „Ostani Titov kuhar na svim mjestima samo ne u Beogradu, jer ćeš u Užičkoj morati da radiš od zore do ponoći.” Ovaj savjet nisam mogao u potpunosti da ostvarim, ali najčešće jesam. U Beogradu sam bio uz Tita uvijek kad je primao goste i samo ponekad kad su on i Jovanka bili sami.
Kako ste dočekivali Titove goste?
O tim ljudima tražio sam samo jedan podatak – šta ne jedu. Potom sam pripremao i nudio sve drugo. Tada sam došao na ideju da osmislim jela i dam im srpska imena. Osmislio sam i krstio bar 100 jela koja su, po imenima, posvećena našim krajevima, vladarima, piscima… Na primer: karađorđeva šnicla, koja je prvi put napravljena 1956. u restoranu „Golf” u Beogradu, pa oplenačke palačinke…
Koga od gostiju posebno pamtite?
Indiru Gandi, cara Hajla Selasija, Leonida Brežnjeva, kraljicu Elizabetu, Muamera el Gadafija, Elizabetu Tejlor, Ričarda Bartona, Sofiju Loren, Džona D. Rokfelera, Žiskara D’Estena, Ričarda Niksona…
Kad ste posljednji put vidjeli Tita?
Novu 1980. dočekali smo u Karađorđevu. Imao je probleme sa krvnim sudovima nogu. Ljekari su mu propisali laku hranu. Ali, uzimao je samo po nekoliko kašika supe. Posljednji put sam ga video 3. januara kad je otputovao u Ljubljanu, gdje je 4. maja 1980. umro.
