Rat u Siriji traje već pet godina, a tokom tog perioda hiljade sirijske djece su ostale bez roditelja. Sirotište Bayti na tursko-sirijskoj granici siguran je dom, o kojem deseci hiljada sirijske djece samo mogu sanjati.
To je mjesto gdje mogu učiti i igrati se daleko od zračnih napada i bombi.
Bayti je dom za blizu 60 djece čiji su roditelji ubijeni u napadima snaga Bashara al-Assada i njegovih vojnih saveznika.
Sirotištem upravlja sirijska fondacija Maram, koja pokušava olakšati patnje najranjivijima.
Potresne priče
Iza nasmijanih lica djece kriju se stravične životne priče.
Jedanaestogodišnji Abdul-Baqi Suleiman je iz Homsa, grada koji je gotovo sravnjen sa zemljom, a oca su mu ubili Assadovi vojnici.
Osoblje sirotišta kaže da skoro svake noći mokri tokom spavanja ili se probudi vrišteći. Ipak, nada se boljoj budućnosti.
“Kada porastem želim biti arhitekta, kako bih mogao ponovno izgraditi svoju zemlju“, kaže Suleiman.
On je poručio Rusima i svima ostalima da prestanu bombradovati Siriju.
“Molim vas prestanite nas bombardovati, dosta nam je rata.“
Gazal Ayyoush ima pet godina, a gubitak roditelja imao je takav psihološki utjecaj na nju da sada jedva govori.
Aya Osman je još jedno dijete koje je odraslo doslovno preko noći. Teško je, kaže ona, izbaciti zvuk eksplozija iz glave.
“Slušajući priče ove djece je dovoljno da čovjek i sa najmanje ljudskosti poželi da se ovaj rat odmah zaustavi. Problem je što ovaj rat ne samo da im je oduzeo roditelje, nego što duže traje sve više uništava njihovu budućnost i mogućnosti povratka normalnom životu“, izvijestio je Al Jazeerin reporter Jamal El-Shayyal.
Opasnost od zatvaranja
Sirotište stavlja veliki akcenat na obrazovanje. Ne samo da sva djeca pohađaju školu, već im se nude i dodatni časovi u večernjim satima.
Problem je što sada svemu tome prijeti opasnost od zatvaranja – jer je finansiranje sirotišta prekinuto. Ako se novac ne pronađe uskoro, ta djeca mogu ostati bez jedinog doma kojeg imaju.
“Nemamo više novca da nastavimo s radom“, ističe upravnica sirotišta Mayada.
Ponekad djecu vode na izlete, kao što je jedan u blizini granice.
To je najbliže što se mogu približiti svojim nekadašnjima domovima bez da strahuju od burad-bombi ili ruskih zračnih udara.
I tek kada zatvore oči mogu zamisliti Siriju bez ubistava i nasilja, gdje je budućnost jednog djeteta važnija od svih politčkih i vojnih ambicija.
