Vapaji Marijam Kaovleh službenicima UN da joj daju hranu nisu pomogle. Odlučila se na najgore. Polila se benzinom i zapalila. Marijam ne dozvoljava nijednom od svoje četvoro djece da je vide. U bolnici je posjećuje samo muž Ahmad al Daher, koji proviruje iza stakla u njenu sobu u kojoj u zavojima leži žena u čiji se osmijeh zaljubio prije 24 godine.
Izabrala sam smrt radije nego da gledam kako moja djeca umiru milion puta preda mnom – kazala je ona novinarima CNN -a koji su sa Marijam komunicirali putem interkoma, pošto je bolničkom osoblju dozvoljeno da joj uđe u sobu.
Marijam je, kao i mnogobrojne izbjeglice iz Sirije, sa razbuktavanjem građanskog rata riješila da napusti dom nakon što se našla na liniji sukoba snaga predsjednika Bašara al Asada i islamističkih pobunjenika. Sa mužem i četvoro djece iz grada Homsa, jednog od simbola užasa tog rata, prebjegla je prije dvije godine u susjedni Liban.
Tu im je život bio težak i jedva su sastavljali kraj s krajem, a najveća borba bila je omogućiti djeci uzrasta od 13 to 22 godine da pohađaju školu i fakultet.
Situaciju je dodatno težom činilo oboljenje krvi kod troje od četvoro njihove djece. Ona su teško varila određene vrste hrane, a njihova upotreba mogla je djeci da izazove hemolitičku anemiju.
Porodica se tokom boravka u Libanu u prvih šest mjeseci oslanjala na pomoć koju im je obezbjeđivao Visoki komesarijat za izbjeglice UN (UNHCR) i Svjetski program za hranu. Ove organizacije potom su napravile presjek ranjivosti izbjegličke populacije i zaključile da oko 30 odsto izbjeglih mogu sami o sebi da se staraju. Zbog toga je pomoć umanjena, a Marijamina porodica je iz nje isključena.
