To je značajan skok od 30 posto u odnosu na 2012. godinu kada je taj udio bio jedan na 88. Za usporedbu, 1980. utvrđeno je da jedno na 2000 djece pati od autizma, a početkom devedesetih registrovano je šest slučajeva na 1000 djece. Dakle, broj dijagnoza kontinuirano raste pa se s pravom možemo pitati što se događa. Širi li se savremenim svijetom epidemija autizma?
Indikativne varijabilnosti
Kao i dosad, rezultati nove studije pokazuju da autizam mnogo češće pogađa mušku djecu nego žensku, u odnosu 4,5:1.
No zanimljivo je da prikupljeni podaci značajno variraju po državama, etničkoj pripadnosti i nekim drugim faktorima.
Tako je primjerice prevalencija najniža u Alabami (jedan na 175), a najviša u New Jerseyu (jedan na 45). Sindrom je takođe češći kod bijele djece nego kod crne ili latinoameričke. S druge strane, crnačka i latinoamerička djeca kojoj je dijagnosticiran autizam češće imaju i intelektualne poteškoće.
Najveći pomak bilježi se u udjelu djece koja imaju natprosječnu inteligenciju – sa 30 posto 2002. skočio je na gotovo 50 posto 2010.
Porast osviještenosti
Na temelju ovih varijabilnosti neki su stručnjaci zaključili da bi ključni temelji percepcije o epidemiji sindroma mogli biti bolja i drugačija dijagnostika te rast obrazovanja i svijesti o njemu.
‘Porast u dijagnosticiranju u ovoj podskupini značajno pridonosi ukupnom trendu rasta prevalencije’, rekao je Craig Newschaffer, direktor Instituta za autizam A. J. Drexel u Philadelphiji. Mada se ne mogu isključiti promjene u rizicima koji ga uzrokuju, kaže, nalazi pokazuju da roditelji, nastavnici i ljekari postaju sve bolje opremljeni za prepoznavanje autizma kod kognitivno sposobne djece.
Razlike u osviještenosti mogle bi objasniti i varijacije u statistikama među državama. Jedan od razloga koji navode stručnjaci mogle bi biti velike razlike u resursima potrebnim za dijagnosticiranje.
Primjerice država New Jersey, koja je prijavila najveću prevalenciju, poznata je po tome što pruža vrlo visoke standarde pomoći ljudima s autizmom.
‘U toj državi postoji visoka svijest među stručnjacima’, rekla je Rebecca Landa, direktorica Centra za autizam i povezane poremećaje u Institutu Kennedy Krieger u Baltimoreu.
S druge strane, kaže, nije jasno koliko mediji dopiru do malih zajednica pretežno ruralnih država kakva je Alabama niti kakve probleme imaju porodice ondje.
Indikativna je i činjenica da je autizam rjeđe povezan s intelektualnim poteškoćama kod bijelaca nego kod Afroamerikanaca i Latinoamerikanaca. To bi moglo značiti da se u ove dvije posljednje grupe blaži simptomi sindroma rjeđe dijagnosticiraju.
Neka ranija istraživanja pokazala su takođe da statistički podaci jako zavise o kriterijima na kojima se temelji dijagnosticiranje.
Primjerice psihijatrica Suniti Chakrabarti iz centra za razvoj djece u Staffordu u Engleskoj i psihijatar Eric Fombonne sa univerziteta McGill 2005. su proveli istraživanje u kojem su koristili rigorozne kriterije pomoću kojih su uporedili dijagnoze iz 1992. i 1998. na uzorku od oko 10.000 djece u istom dijelu zemlje. Njihovi rezultati pokazali su da ne postoje promjene u prevalenciji kada su kriteriji postojani.
Paul Shattuck sa univerziteta Wisconsin Madison ukazao je 2006. na još jedan problem – zamjene dijagnoza. Naime, utvrdio je da je od 1994. do 2003. broj djece kojima je utvrđena mentalna retardacija padao kako je rastao broj dijagnoza autizma. Drugim riječima, moguće je da je ukupan broj djece sa simptomima nalik na autizam ostao isti, dok su se specifične dijagnoze zamijenile.
Činjenica je da se ključni kriteriji dijagnosticiranja od 2000. do danas u SAD-u nisu mijenjali. Oni se temelje na četvrtom izdanju priručnika nazvanog Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders (DSM). Kriteriji uključuju simptome klasičnog autizma, Aspergerov sindrom te pervazivni razvojni poremećaj ne drugačije određen (PDD-NOS) koji se dijagnosticira kada nema kriterija za uspostavljanje dijagnoze određenog, više specifičnog poremećaja. Posljednja dva poremećaja obično su povezana s prosječnom ili natprosječnom inteligencijom. Budući da su takva djeca često prilično funkcionalna, simptome je teže dijagnosticirati pa je logično očekivati da će prevalencija rasti s porastom kvalitete sistema dijagnosticiranja te osviještenosti roditelja, nastavnika i ljekara.
Vakcinacija, okolina…
Autizam je složeni biološki razvojni poremećaj mozga koji karakterišu slaba ili nikakva socijalna interakcija i komunikacija, te ograničeni i ponavljajući obrasci ponašanja. Nasljednost autizma je velika, genetika poremećaja je složena, a zasada se još ne zna koji geni su generalno odgovorni. Procjenjuje se da u Hrvatskoj ima između 6.000 i 8.000 osoba s autizmom.
Pripadnici antivakcinacijskog pokreta smatraju da autizam mogu uzrokovati vakcine korišćene u dječjoj dobi, no takve su hipoteze kontroverzne i nisu utemeljene na naučnim dokazima.
Jedna novija studija, predstavljena u časopisu PLoS Computational Biology, pokazala je da bi uz genetske faktore na prevalenciju autizma mogao uticati i okoliš. Naime, analiza 100 miliona američkih medicinskih kartona otkrila je da postoji veza između autizma i učestalosti genitalnih malformacija novorođenčadi koje su često uzrokovane faktorima u okolišu kao što su nivoi pesticida, polnih hormona ili teških metala.
