Kažu kad pjevač dotakne sami vrh u karijeri, onako nenadano a uz to drugačije po mnogo čemu, najlakše mu propada uspjeh. Njemu, Sinanu Sakiću nije! Oni koje je volio, koji su ga voljeli upoznao je sa svojim najboljim i najsjajnijim stranama. One bližnje prijatelje, kolege i publiku ispunjavao. A i oni njega! Niko nije slutio da taj kralj, fenomen, legenda kako su ga odmilja zvali nije poštovao svoj život.
Sinan Sakić je 1956. godine rođen u Loznici u višebrojnoj obitelji. Njegov otac je svirao hornu u zagrebačkom, a potom beogradskom simfonijskom orkestru. Poslije je radio kao nastavnik klavira, a svojoj djeci nije dopuštao da ulaze u svijet muzike. Sinan je bio naprosto opčinjen muzikom. Naučio je svirati bubanj uporedo sa školom za elektrovarioca. Vježbao je bježeći sa časova. Počeo svirati po kafanama i postao najpopularniji i najtraženiji muzičar.
Čim je zapjevušio snimio je i svoj prvi singl ‘78. i još tri pjesme. Oženio se sa 18 godina i dobio dva sina. Slučaj je htio da u Zvorniku upozna ‘81. prelijepu Sabinu, ženu svog života kako je često kazivao. S njom u braku je dobio ‘82. Đulkicu, a nešto kasnije ‘89. Alena. Te 1982. godine upoznao je Mileta Basa, ušao u ekipu „Južnog vetra“ i snimio svoj prvi album „Još uvek te čekam“. Diskografi odbijali štampati Sinanove pjesme rekavši da je drugačiji, čudan, smiješan zbog načina svoje interpretacije. Jedino je Mile Bas vjerovao u njegov kapacitet i sve što on može da da muzici.
Osnovana je i čuvena petorka „JV“ koji su etiketirani kao šund pjevači zbog turcizma u pjesmama. Sinan je snimao svake godine po jedan album. Nizali se hitovi, turneje, pa i raskidi saradnje sa Basom negdje krajem minulog vijeka. Potom se vraćao, a onda započeo saradnju sa Srki Boyem, Perom Stokanovićem i Ramom. Bio je tražen i najbolje plaćen pjevač. Postao i ostao jedan od najpopularnijih interpretatora. Dohvatio poslovni vrh umjetnik koji je nadahnjivao publiku! Njegovo prisustvo na sceni, glas, šarm, svaki pokret otvorio mu je vrata za koja većina njegovih kolega neće znati ni da postoje. Tolika slava, a on uvijek srdačan, predusretljiv, gostoprimljiv, spreman na druženje. Spreman i pomoći jer nije znao reći ne, što nije ni porocima.
Uvlačio se u tamu kao da nije vidio svjetlo oko sebe. Čovjek koji je plijenio mase svojom pjesmom počeo je osjećati pritisak života. Već 2003. godine je završio na klinici gdje mu je ustanovljeno veće oštećenje jetre. Sve što je trebalo dalje da čini on to nije! Karijera mu nije propadala ali zdravlje jeste. Tešku životnu bitku započinje 2017. sa dijagnozom jetrena encefalopatija. Otrovne tvari, bilirubin u krvi enormne visine pogoršavali su rad funkcije već tri četvrtine uništene jetre. Otrovi su se širili sve do mozga kada je i nastala hepatitična koma koja ga je oborila. Transplantaciju nije dočekao. Borio se istina, ali često sebi kazivao onako u bradu „E, moj Sinane što ti je ovo trebalo!?“. U 62. godini života preminuo je veliki i drag čovjek. Ono što je otpjevao nije završilo njegovom smrću. On ju je prevario jer Sinan živi u mislima i srcima nas, a živjet će i kod pokoljenja koja dolaze.
Nije se priklonio budizmu
Srbijanski mediji pisali su kako je Sinan promijenio vjeru i priklonio se budizmu pa ih je itekako iznenadila dženaza koju su mu klanjali šest hodža, beogradski muftija i hafiz iz Turske. A u Indiju je išao radi sina Alena i njegovog oporavka od strašnih opekotina koje je kao dijete zadobio po licu.
Vrijeme provodio uz čašu viskija sa kolom
Često se pisalo kako Sinan lumpuje po kafanama i šenluči. Ne! Sinan je najviše slobodnog vremena provodio uz TV i uz čašu viski kole. Bio je nevjerovatan filmofil. Do ujutru je znao gledati najnovije filmove koje bi mu donosili na vrata.
„Sabina“ i „Oče moj“ namjenske pjesme
Kažu da je Sinan bio pjevač tužnih pjesama. A te pjesme, 80 posto, kako je jednom kazao, su autobiografske. Samo su dvije namjenske „Sabina“ koju je posvetio svojoj dragoj supruzi i pjesma „Oče moj“ koju dok je snimao suze su mu se slijevale niz lice.
S Taša u bolnicu
Prosto je nemoguće izdvojiti hitove sa 29 albuma Sinana Sakića. Svoje pjesme otpjevao je diljem zemaljske kugle sa prepunim kapacitetima. Zadnji put je nastupio 2017. godine na Tašu gdje je gotovo svake godine promovirao svoj album. Bio je to koncert za pamćenje a on jedva sišao sa scene vraćen na bis nekoliko puta a onda kazao: „Ljudi ne mogu više“! I nije mogao jer je ubrzo završio u tuzlanskoj bolnici.
