Kada silovatelj učini zločin, on želi da vas trajno porobi u boli od proživljene traume…
Vrijeme prolazi, društvo zaboravlja žrtve ratnog silovanja. Žene iz BiH su još 1992. godine prekinule ćutnju o ratnim silovanjima, davale su informacije novinarima, govorile su ponajviše iz jednog cilja, iz želje da se zločini ratnih silovatelja više nikada ne ponove. Danas, jedino empatije prema preživjelim žrtvama silovanja imaju NVO. Sarajevski otvoreni centar u sklopu Feminističke škole Žarana Papić 2017. bavi se istraživačkom temom silovanja. Polaznice i polaznici ove škole su u praktičnom modulu obavili intervjue sa policijom, sudstvom i dr. NVO. Oni imaju svoju ulogu, žele da pravda i sudstvo konačno više rade u interesu žrtava silovanja, trude se i pomažu, bore se za žrtvino i ratno i poratno dostojanstvo.
Nevjerovatno su potresna sva ta svjedočenja.
Srce ti se stisne kada čuješ potresne priče bosansko-hercegovačkih silovanih žena, majki i djevojčica. A, nemaš ni riječi, ni glasa kada vidiš veličinu i snagu žena, koje i nakon preživljene traume, prikupe hrabrost da novu stranicu, prkosno u inat silovatelju, okrenu. Pitaš se koja ih sila pokreće, da uprkos nosećem nezaboravnom bolu, počnu živjeti, opet, iznova, ispočetka? Dođe ti da ih najjačim zagrljajem svijeta utješiš, jer to iskreno želiš, ali ne smiješ i ne usuđuješ se. Osjetio bi se licimjerno, pred preživljenim iskustvom žrtve. Jedini blagoslov ti dragi Bog daje kao suosjećanje – pero da zapišeš.
To je moj način, da ih ljudski razumijem. Drugačije i ne znam, samo tako i sebe smirujem. Pišem protiv straha i šutnje, zato što ih poštujem, podjednako svaku. Nema razlike u traumi i boli, suvišne su tu i nepotrebne brojke i statistike.
Silovatelj vas trajno porobi
Danas postoji dosta svjedočenja, publikacija, knjiga o zločinima koji su se dešavali na teritoriji BiH. Uvjek sam mislila, još više i sada, da svaka nova publikacija, opet nije dovoljna. Svaki iskaz je opet nerazjašnjiva šifra, čudan jezik koji se bori protiv zaborava od sjećanja koja nam slijede pred nadolazeća stoljeća. Jer, šta će se desiti ako se ljudi umore od razgovora o ratu, od priča od verbalnog i fizičkog ponižavanja i vrijeđanja silovanih žrtava? Na ovo pitanje i ne želim da znam odgovor.
Kada silovatelj učini zločin, on želi da vas trajno porobi u boli od proživljene traume. Jake žene radnom terapijom pomažu sebi, svojim bližnjima, žive i rade u inat svakom silovatelju. A, da bi svaka silovana osoba ponovo živjela, ona mora proći kroz proces ozdravljenja, a to je proces od oporavka, i od perveznog bića i proživljenog zločina.
Žene, djevojke, djevojčice su bile žrtve ratnog silovanja. Ni vrijeme ne daje utjehu, ono ne može tako lako da ispere mučninu prošlosti, taj osjećaj povrijeđenosti i ljutnje ne može biti nagrižen zaboravom on ne zastarjeva, sa njim žrtva živi i njega nosi svakog ubogoga dana, i nakon preživljenog rata. Kad bi mogla taj sadistički čin i silovatelja bi najradije gumicom izbrisala, ali moljac od preživljene traume i sjećanja je izjeda i dugo opsjeda, opominje je da svjedoči, da govori kako i drugi nebi preživjeli ratno zlostavljanje. Silovanje i seksualni napadi nisu se dešavali tokom ratnih 90-tih u BiH samo u mjestima logora, silovane su i tokom ratnog pljačkanja i po kućama. Neke su zarobljene pa onda dovođene u određene logore gdje su i silovane i zlostavljanje, gdje su bile i nagrada za vojnike. Druge su poslužile za tzv. ratne bordele i nakon služenja obično su te i češće ubijane. Treće su nakon silovanja ostale trudne. Proživjele su politiku etničkog čišćenja, ali su i dalje živi primjeri mnogih istraživanja koje traje i nedovršeno je.
Dokazi logora 90-tih
Ako neko i pokuša negirati postojanje ženskih logora tokom ratnih 90-tih, u tome će biti onemogućen zbog dokaza i svjedočenja žrtava silovanja.
Postojali su i mješoviti logori, u kojima nije samo vršeno zlostavljanje žena, već i muškaraca. Broj silovanih žena ni do danas nije tačno utvrđen, prikupljaju se još uvijek podaci koji će omogućiti nove spoznaje o razmjeru i karakteru zločina. Mnoga osakaćivanja tijela žena tokom tih nesretnih ratnih 90-tih samo pokazuju da se ciljalo na njihove atribute ženskosti, da su žene bile objekat nečije mržnje i izraz protivničke bolesne ne samo ratne, već i seksualne agresije.
Protiv nekih od silovatelja su podignute i optužbe. Nevjerovatno koliko je sudskih sporova završeno nagodbama. Žalosno je što se niko od optuženih silovatelja nije izjasnio krivim za silovanje, tj. nije pomenuo silovanje u svojim izjavama kajanja. Kakav paradoks živućeg negiranja i nakon svjesno počinjenog silovateljskog zločinačkog poduhvata? Kazna ne može zadovoljiti žrtvinu dušu
Nijedna kazna protiv počinioca seksualnog ratnog nasilja neće utješiti žrtvinu dušu, jer godine trajanja zatvorske kazne, neće joj ublažiti patnju kroz koju je prošla. Ne može to vratiti žrtvino dostojanstvo, proživljenu bol i zdravlje koje joj je narušeno nakon zločina. Ali, osjećaj zadovoljenja pravde imat će svrhe, kada i adekvatno zločinci budu kažnjeni, to će žrtvi biti neka utješna sadisfakcija.
Prepreke u borbi za prava
Osobe koje su proživjele silovanje i seksualno zlostavljanje u ratnim okolnostima imaju svoja socio-ekonomska prava. Imaju prava na mjesečne nadoknade. Ali, neke se stide i neće ta prava ni da zatraže. A, one hrabrije, odlučnije i nakon rata proživljavaju psihološku torturu od nesenzibiliziranog osoblja prilikom borbe za traženje novčane pomoći. Vrlo često neke žene sa silovanim osobama ovako se ophode, govoreći im: „ Šta hoćeš“! Dobijaš pare svaki mjesec! Lako je tebi kada ti država daje novac, ma nije ti ništa, šta ima veze što si silovana, nisi ubijena! Jednom prilikom jedna silovana osoba je uvrijeđena odabrala efektan odgovor, govoreći dotičnoj osobi: „Hajde da siluju tebe, pa ih primaj ti“. Može li današnji svijet da razumije da žrtvi ratnog silovanja, pored psiholoških posljedica je zaista nepotreban ovakav ljudski bezobrazluk nakon proživljene traume. Gdje je zakazala etika ophođenja prema žrtvama ratnog silovanja?
Trenutno sada više NVO pružaju pomoć preživjelim žrtvama ratnog, ali i poratnog silovanja i daju im podršku, za razliku od nesluha vladinih institucija.
Mnogo je bilo i bit će stereotipa u pogledu istraživanja ratnog silovanja 90-tih na području BiH i ono će dugo biti opterećeno rigidnošću i nedovoljnom tačnošću. Nijedan počinjen zločin masovnog silovanja koji je izvršen nad bosansko-hercegovačkim ženama ne smije ni u budućnosti biti prešućen.
