Ovih dana, kako se to trivijalno govori, lijepo vrijeme je izmamilo Zagrepčane na špicu. Lijepo odjevenog i oku ugodnog svijeta na svakom koraku. Tu, među njima, hoda viđeniji gospodin Marko Radić. Obično ime, obično prezime, tek, poneko namršti vijeđe kad se spomene nadimak Maka. Ništa posebno. Ili, ipak, ima nešto avetinjski čudno u tom čovjeku?
E, pa, Maka Radić je lično učestvovao u silovanju i seksualnom zlostavljanju bošnjačkih zatočenica logora Vojno kod Mostara u periodu od juna 1993. do aprila 1994. godine. Među njima je bilo mnogo maloljetnih djevojčica. Ko bude mogao čitati, ko bude imao želudac, neka pročita samo par ovih navoda svjedokinja sa suđenja, koje lede krv žilama:
Arhipelag užasa
U julu 1993. godine naredio je vojnicima da mu dovedu petnaestogodišnju X u kuću blizu zatvora, u kojoj je bilo više vojnika, nakon čega je prisutnim vojnicima naredio da izađu iz te kuće, a ostavio je sa sobom svjedokinju X i Ivicu Kolobaru. Poslije toga joj je naredio da skine odjeću i rekao da će on njoj pružiti posebno zadovoljstvo. Uprkos njenom plaču i molbama da to ne učini, Radić se samo nasmijao, strgnuo joj odjeću i naredio joj da gola sjedne između njega i Kolobare. Zatim je naredio Kolobari, a petnaestogodišnjakinji X rekao da može da bira da li će imati s njim seksualni odnos, ili će ga oralno zadovoljiti, ali zbog telefonskog poziva na koji je trebao da se javi, Radić nije mogao da izvrši svoju namjeru i rekao je X da je ovaj put imala sreće, ali da sljedeći put neće biti tako sretna.
U avgustu 1993. godine svjedokinje A i E su dovedene u komandno mjesto Radića, gdje su razdvojene. Svjedokinja A trebalo je da očistiti sobu na prvom spratu komandnog mjesta. Radić je ušao u tu istu sobu ubrzo poslije svjedokinje A i silom joj strgao jedan dio majice, silovao je, nakon čega je naredio pripadniku HVO-a po imenu Ivan da je siluje, kazavši mu: “Možeš raditi s njom šta god hoćeš.”
Ivan je ušao u sobu u kojoj je bila A i rekao joj da je neće silovati, ali da on mora ostati u sobi, da bi Radić mislio da ju je silovao. Poslije izvjesnog vremena Ivan je izašao iz sobe, a svjedokinja A je pošla za njim u prizemlje kuće. Radić ju je vidio i naredio da se vrati nazad na prvi sprat, gdje ju je ponovo silovao.
Dvadesetak dana nakon toga, svjedokinja A je ponovo dovedena u komandno mjesto Maria Mihalja, na navodno saslušanje, gdje su bili prisutni Branko Božić, Dario Sušac, Mario Mihalj, Dragan Šunjić i Marko Radić. Po dolasku, Radić joj je naredio da ode u drugu sobu i da se skine te da imitira ponašanje žene na porno filmu koji je bio pušten u toj sobi, što je svjedokinja A odbila, a Radić ju je tada ponovo silovao.
U ovom tekstu nema dovoljno prostora da se konkretnije pozabavimo svim zlodjelima za koje je direktno ili po komandnoj odgovornosti kriv Marko – Maka Radić. Tek treba dodati, kao da već ovo nije dovoljno, da je Radić, osim za višestruka silovanja odgovoran i za nezakonito hapšenje više desetina bošnjačkih civila, žena, djece, staraca i njihovo zatvaranje u objektima koji se nalaze u naselju Vojno. Odgovoran je, po saznanjima Slobodne Bosne, i za ubistva zatočenika koja su počinile osobe nad kojima je imao kontrolu i za ubistva zatočenika počinjena prilikom obavljanja prinudnog rada i ubistva koja su se desila u njegovoj zoni odgovornosti, koja su bila počinjena u jačanju sistema zlostavljanja i progona Bošnjaka u kojima je Radić svojevoljno i svjesno učestvovao, ali i za fizičko i psihičko zlostavljanje, premlaćivanje i mučenje zatočenika u zatvoru Vojno, na mjestima gdje su obavljali prinudne radove i na drugim mjestima, koja su počinjena od osoba nad kojima je imao kontrolu.
Kukavičluk nakaradnog pravosuđa
Dakle, klasični monstrum koji po zlodjelima može stati «na crtu» Artukoviću, Budaku, Kvaterniku, Gutiću i ostalim svojim uzorima iz ustaške prošlosti.
Pa ipak, a to je poenta ovog teksta, sve to za pravni sistem Bosne i Hercegovine nije bilo dovoljno da monstrum leži iza rešetaka makar na doživotnoj robiji. A, ne! A evo i šta je po srijedi.
Naime, prije osam godina, narečeni zločinac i oficir HVO Marko Maka Radić osuđen je u Bosni i Hercegovini na 21 godinu zatvora zbog zločina protiv čovječnosti, odnosno mučenja, zatvaranja, ubistva i silovanja u zloglasnom logoru Vojno kod Mostara kojim je upravljao od 1993. do 1994. godine. U kaznu mu je uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru, pa je na slobodu trebalo da izađe 2027. godine. Ne lezi vraže! Radić je iz zatvora izašao već 2. decembra 2018. i to potpuno zakonski.
Kako to, pitate se?
Zločinac Radić ima dvojno državljanstvo-BiH i Hrvatske. On je po tom osnovu mogao zahtijevati izručenje hrvatskom prvosuđu, ali BiH i nije morala izručiti zločinca tek tako. Morale su se namjestiti «sve kockice» pa da Radić ugleda hrvatski zatvor. I namjestile su se. Tako je Radićev transfer u Hrvatsku odobrio ministar pravosuđa BiH Josip Grubeša, koji je, gle čuda, čovjek iz redova HDZ BiH. Sasvim slučajno?!
Šta se zapravo dogodilo u tehničkom smislu? Kako je za Deutsche Welle objasnio portparol Županijskog suda u Zagrebu Krešimir Devčić, ta materija regulisana je Ugovorom o uzajamnoj pomoći u krivičnim stvarima koji su dvije države potpisale.„Sve se odvija preko Ministarstva pravosuđa. Dakle, Ministarstvo pravde BiH šalje našem Ministarstvu molbu osuđenog Marka Radića da Hrvatska preuzme izvršenje kazne zatvora. Vrhovni sud potom određuje nadležnost nekog od županijskih sudova u Hrvatskoj“, navodi Devčić.
Devčić objašnjava i princip po kojem se prvobitna kazna od 21-ne godine preinačila u 12 i po godina zatvora: „Županijski sud mora da prihvati presudu, ali prema hrvatskim zakonima. Ne možemo direktno da izvršavamo njihovu presudu. Ona se prilagođava našim zakonima. Kazna je smanjena, jer krivično delo koje se odnosi na udruženi zločinački poduhvat u toj pravnoj situaciji nije predviđeno u Krivičnom zakonu Republike Hrvatske. Tako da ga zbog toga ne možemo osuditi kod nas.“
Saučesništvo u oslobađanju zločinca
Shvatate li vi ovu nakaradnu logiku? U Hrvatskoj ga ne mogu osuditi za Udruženi zločinački poduhvat, jer istog ne poznaje hrvatsko pravosuđe (sic!). I u konačnci, dobijamo onog gospodina sa početka priče koji se od 2. decembra šetka zagrebačkom špicom.
Šta je poenta ovako nakaradnog sudskog sistema? Da se zločin isplati? Da je žrtva prvi put od strane zločinca silovana, ubijena, a da je po drugi put siluje i ubija sudski sistem, koji dopušta da sankcija za ovog monstruma, bude na nivou kazne za saobraćajni prekršaj? I šta reći preživjelim iz logora Vojno, šta reći trajno uništenim sudbinama tada silovanih djevojčica? Šta kazati sebi i svijetu???
Tek znamo da je zločinac slobodan čovjek i da je ministar Grubeša saučesnik u oslobađanju zločinca. I to po zakonu!
Koja je to kazna za surova ubistva Envera Kajtaza, Arisa Zečevića, Salema Halilovića, Mesuda Dedajića, Asima Čakrame, Mensura Selmana, Džemala Sabitovića, Hamdije Tabakovića, Mustafe Kahrića…? Par godina sudskog pritvora i par godina tzv. zatvora???
Slobodan čovjek Maka Radić
I na koncu konaca, šta nam to ima poručiti slobodan čovjek Marko Radić:
“Ja sam odlužio kaznu i danas sam slobodan čovjek. Moje puštanje iz zatvora nije bilo popraćeno nikakvim dočecima, čime se željela poslati poruka kako želim nastaviti živjeti u miru, daleko od očiju javnosti. Očito je neki to ne žele i zato sam redovna tema njihovih tekstova. Do sada sam šutio, ali ovaj put moram odgovoriti jer se stvara dojam kako se skrivam u Hrvatskoj. Ponavljam, ja sam odslužio kaznu, danas sam slobodan čovjek i ne skrivam se” – rekao je Radić ovo za Pogled.ba.
Tako je! Slobodan čovjek Radić ima puno pravo sa ovako nakaradnim sistemima i pojedincima, da kaže sve ovo. Ma ima pravo da tuži bilo koga ko ugrožava sva njegova prava kao slobodne jedinke.
Nego šta ćemo sa silovanim djevojčicama, sa pobijenom mladošću? Koja su to njihova prava. Ono što je sigurno, ti stradalnici za razliku od Radića ne uživaju u laganoj šetnji, niti su slobodni ljudi.
Pa je tako u konačnici zločinac slobodan čovjek, a žrtva ili mrtva ili zarobljena u grijehu i zlu nakaradnog pravosuđa.
Isplati li se zločin???
Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
