Šije rafidije su tokom čitave svoje historije sanjali o uspostavi države koja bi promovirala njihov projekat šiizma i borbe protiv svih onih koji ne podržavaju njihovu interpretaciju vjere. Prva država, koju su šije uspostavili, bila je u Egiptu. Bila je to fatimidska država, kojom su upravljali šije ismailije. Ova dinastija vladala je Egiptom i sjevernom Afrikom od 910. do 1171. godine, kada joj je Salahuddin el-Ejjubi zadao konačan udarac. Ova dinastija se istakla svojim brojnim antimuslimanskim aktivnostima, ubijanjem sunija, saradnjom sa križarima, koji su, uz njihovu pomoć, gušili svaki vid otpora. Toga je bio svjestan i sam Salahudiin, pa je prije nego je napao krstaše, eliminisao ovu prijetnju. Od tada, pa sve do 16. vijeka, šije nisu imali snažnu državu koja je podržavala njihove ideje. Tada je, na teritoriji današnjeg Irana, ali i okolnih zemalja, uspostavljena šiijska država na čijem čelu su se nalazili vladari iz porodice Safavida, i oni su vladali od 1501. do 1736. godine.
Kako je Iran postao šiijska država
Zanimljivo je spomenuti da je Iran, kroz svoju historiju skoro sedam vijekova slijedio učenje ehli-s-sunneta i u prvim vijekovima islama dao nemjerljiv doprinos muslimanskoj civilizaciji. Dovoljno je samo spomenuti da je veliki broj učenjaka, kako islamskih, tako i drugih nauka, poput imama Ebu Hanife, Sibevejhija, imama Muslima, vodio porijeklo s teritorije Irana. Dolaskom Safavida na vlast, u Iranu se počinje širiti šiijsko učenje i brisati njegova ehlu-s-sunnetska tradicija. Šiijsku državu u Iranu uspostavio je šah Ismail es-Safavi. Poznati islamski historičar Ahmed Šakir, u svojoj enciklopediji et-Tarih el-islami u 9. tomu, navodi da je Ismail-šah, osnivač safavidske dinastije porazio nekoliko manjih država, i 1501. odnosno 907. godine po Hidžri uspostavio safavidsku dinastiju sa sjedištem u Tibrizu, koji je proglasio za prijestolnicu svoga carstva. On dodaje: “Tu je porazio tejmurijske namjesnike i šiijski pravac uzeo kao svoje polazište. Iskoristio je entuzijazam šiijske manjine koja je živjela u sunijskom ambijentu i veoma brzo proširio svoje teritorije do Herata i obala Arabijskog zaljeva. Ali, tada je poražen od osmanskog sultana Selima, koji je zauzeo i Diyarbekir i Tibriz. To se dogodilo u bitci Čaldiran 910. godine po Hidžri.” To je poznata bitka koja se odigrala između osmanske i šiijske vojske u Čaldiranu, u avgustu 1514. godine, u kojem je osmanska vojska porazila šije.
Nakon poraza koji je sultan Selim I priredio Ismailu es-Safeviju, on je nastavio sa osvajanjima, Bagdad ga je priznao za halifu i on se okrenuo sukobu sa Portugalcima, koji su, uz dogovor sa Ismail-šahom, prijetili osmanskom carstvu i muslimanskim svetim mjestima. Tako je Ismail-šah povratio snagu, jer su Osmanlije bili zauzeti odbranom islamskog carstva od vanjskih neprijatelja. Portugalci su tada bili jedna od najvećih opasnosti po muslimanski svijet. Nastojali su obnoviti krstaške pohode, zauzeti Kuds iznova, a prijetili su osvajanjem Medine i iskopavanjem Poslanikovog, s.a.v.s., tijela. Sve to nije spriječilo Ismail-šaha da sa njima postigne dogovor kako bi osigurao zauzetost Osmanskog carstva i sultana Selima i nesmetano širio svoju zabludu.
Ismail-šah es-Safavi je bio pristrasni šija koji je širio šiizam ognjem i mačem. Historičari navode da je u svojim pohodima ubio oko milion sunija. Spaljivao je žive sunijske učenjake i na silu provodio sunije u šiizam. Toliko je bio osor i grub, da su mu čak i njegovi vojnici, iz straha, činili sedždu.
Nastavit će se, inšaallah…
