Jedan šifriran jezik nikada nije protumačen, a zahvaljujući njemu, saveznici su pobijedili u Drugom svjetskom ratu. U pitanju je šifrirani jezik Navaho Indijanaca, koje je Američka vojska regrutirala 1942. godine, kako bi prenosili tajne poruke saveznicima.
Navaho jezik je veoma kompleksan, čak i za one koji su ga učili cijeli život. Riječi, u zavisnosti od načina na koji se izgovaraju, mogu da imaju i do četiri različita značenja, a vrijeme glagola je gotovo nemoguće odrediti. Sve do kasnog 20. vijeka jezik nije imao ni svoj alfabet i nigdje nije postojao u pisanoj formi.
Za svakoga ko nije bio dio te zajednice bio je potpuno nerazumljiv. Baš zato je taj jezik postao pravi kandidat za ratničke šifre.
Tokom 1942. godine saveznici su gubili rat, Francuska je bila okupirana, a Englezi su se borili da ostanu u igri. Komunikacija između saveznika je bila veoma teška, jer su Japanci postajali sve bolji u razumijevanju engleskog jezika i tumačenju šifriranih poruka između saveznika.
Činilo se da svaki vid komunikacije saveznika ima mana. Međutim, Filip Džonston (Phillip Johnston) je mislio drugačije. On je bio inženjer iz Los Anđelesa, koji je čitao o tome da Amerikanci imaju problem da pronađu šifrirani jezik koji neprijatelj neće moći da shvati.
Pošto je odrastao blizu rezervata u kom su živjeli Navaho Indijanci, te je i poznavao njihov jezik, odmah je znao šta je potrebno američkoj vladi.
Posjetio je Eliot kamp američkih marinaca u San Dijegu, gdje se sastao sa poručnikom Džejmsom Džounsom (James Jones) i uvjerio ga da je šifrirani jezik koji mu nudi najbolji i da neprijatelj neće moći da ga razume. On mu je rekao da će testirati navaho jezik i Džonston se vratio u Los Anđeles kako bi pronašao one koji ga još govore. Uspio je da nađe jednog koji je govorio navaho jezik i engleski i sa njim se vratio u kamp Eliot.
Kada su uvidjeli da da će im navaho jezik pomoći u prijenosu šifriranih poruka, američka vlada je angažirala 30 Navaho indijanaca da im pomognu u tom poslu. Regrutirani su mladi Navaho Indijanci koji nikada nisu napustili rezervat. Neki od njih nikada nisu vidjeli ni autobus ni avion, niti se vozili njima. Također nisu bili ni upoznati sa načinom života u vojsci. Disciplina marinaca je bila nešto što nikada nisu vidjeli, i za sve to im je trebalo dosta vremena da se naviknu.
Prvi zadatak im je bio da smisle jednostavnu i lako pamtljivu šifru na Navaho jeziku koju neprijatelj neće moći da protumači.
Do avgusta 1942. Navaho Indijanci su bili spremni i poslati su na Gvadal kanal da služe pod vodstvom majora generala Aleksandra Vandergrifta (Alexander Wandergrift). General major ubrzo je bio impresioniran njihovim umijećem i zatražio je još 83 Navaho Indijanaca koji će prenositi šifrirane poruke.
Do sljedeće godine, njihov broj se popeo na 200. Najsjajniji momenat su imali tokom borbe za Ivo Džimu kada su prenijeli čak 800 šifriranih poruka bez ijedne greške.
– Da nije bilo Navaho Indijanaca nikad ne bismo zauzeli Ivo Džimu – rekao je major Hauard Konor(Howard Connor).
Navaho Indijanci su u korišteni za šifrirane poruke tokom cijelog rata, a do njegovog završetka u američkoj vojsci bilo je angažirano njih 421.
I dalje je njihov šifriran jezik ostao kao jedini koji ne može da se razotkrije.
