Ubica Admir Karabegović je optužen da je 19. maja 2004. godine u Sanskom Mostu, nakon što se Amina Šabanagić u večernjim satima vraćala sa posla, istu fizičkim zlostavljanjem nasilu odvukao u groblje Greda u Sanskom Mostu, gdje ju je, pod prijetnjom smrću, silovao, a potom i svojim rukama davljenjem usmrtio. U namjeri da prikrije počinjeni zločin isti je Aminu vukao za noge 50 metara kroz šiblje i ostavio u potoku pokraj groblja Greda i pobjegao sa njenom torbicom i ličnim stvarima.
Ubistvo Amine Šabanagić godinama nije bilo rasvijetljeno, a Karabegović je najveći dio vremena proveo u Njemačkoj, gdje se nalazio na privremenom radu i mirno živio sa svojom porodicom, ženom i troje djece.. Nakon što je obnovljena i intenzivirana policijska istraga, zahvaljujući forenzičkim nalazima i posebnom angažmanu Federalne uprave policije uhapšen je Admir Karabegović te optužen za izvršenje ovog zločina.
Treba također, napomenuti da je Karabegović napustio Bosnu i Hercegovinu 2004. godine nakon počinjena ovog monstruoznog zločina na još uvjek nejasan način jer znamo da je tada bio na snazi strožiji vizni režim za građane Bosne i Hercegovine.
Amina Šabanagić je u trenutku ubistva imala 20. godina. Rođena je u Bosanskom Novom 11.11.1983. godine.U Sanskom Mostu je privremeno živjela nakon što se vratila iz izbjeglištva iz SR Njemačke.
Vrhovni sud FBiH, donio je odluku da se glavni pretres održi bez prisustva javnosti. Karabegović je do sada već u dva navrata u Kantonalnom sudu u Bihaću osuđivan na istu kaznu zatvora. Prvu presudu je Vrhovni sud Federacije BiH zbog određenih propusta ukinuo, a predmet vratio na ponovno suđenje. U ponovljenom postupku Karabegović je opet osuđen na 35 godina zatvora, ali je Vrhovni sud i ovu presudu ukinuo.
Optuženi Karabegović se za razliku od postupka pred Kantonalnim sudom u Bihaću, u postupku pred Vrhovnim sudom FBiH aktivno brani, te pokušava izbjeći kaznu dugotrajnog zatvora na način da traži ponovno vještačenje vještaka neuropsihijatra odnosno poziva se na svoju neuruačunljivost.
Sagledavajući cjelokupan postupak koji je vodi u ovom predmetu treba se zapitati koliko su pravosudni organi Bosne i Hercegovine sposobni i sa kakvim kapacitetima raspolažu u svakom smislu i kada ni nakon 10 godina od ubistva Amine Šabanagić nije konačno donesena pravomoćna sudska presuda za ovaj nadasve monstruozni zločin.
Porodica Šabanagić ni nakon deset godina od počinjenja ovog monstruoznog zločina nije dobila kakav takav smiraj.
Kako se po svim procjenama radi o najtežem i najsvirepijem ubistvu koje je počinjeno u BiH nakog okončanja rata, sa pravom se postavlja pitanje, da li će Vrhovni sud FBiH donijeti presudu kojom će ovog ubicu osuditi na kaznu dugotrajnog zatvora već presuđenoj u visini od 35 godina zatvora od strane Kantonalnog suda u Bihaću ili maksimalnu kaznu dugotrajnog zatvora.
Svakako da treba uporediti angažman susjednih država Hrvatske i Srbije odnosno rad njihovih pravosudnih organa koji su u sličnim slučajevima teških ubistava Antonije Bilić i Tijane Jurić odlučno i snažno stali na stranu žrtve. Podsjetimo samo, da je Hrvatsko pravosuđe za zločin i ubistvo Antonije Bilić izreklo kaznu dugotrajnog zatvora od 40 godina za počinioca ovog krivičnog djela Dragana Paravinju iako u tom trenutku nije bilo ni pronađeno tijelo nesretne djevojke.
Zar treba i podsjećati javnost da je najviši vrh države Srbije stao uz porodicu Jurić i najavivši da će zločin biti osuđen sa najvišom kaznom dugotrajnog zatvora i istovremeno izrazili žaljenje što krivični zakon Srbije ne propisuje smrtnu kaznu, kako bi adekvatno odgovorili na počinjeno djelo.
Iako je isključena javnost iz cijelog toka suđenja u ovom predmetu ipak valja napomenuti da se završni pretres pred Vijećem Vrhovnog suda FBiH treba održati 3. novembra 2014. godine.
Porodica Šabanagić vezano za ovaj sudski proces ističe da je minimum ovozemaljske pravde sadržan u potrebi da Vrhovni sud FBiH donese presudu i ubicu osudi na maksimalnu kaznu dugotrajnog zatvora. Također, istakli su da eventualno svaka manja kazna koju bi sud odredio ne bi imala smisla, te u tom slučaju se ne bi postigla niti svrha kažnjavanja. Svaka manja kazna bi predstavljala nagradu za počinioca ovog monstruznog krivičnog djela, njegovo desetogodišnje izbjegavanje pravosudnih organa BiH i suočavanje sa istinom.
– Našu prelijepu i najdražu Aminu ne može ništa vratiti, kao ni najveća kazna dugotrajnog zatvora umanjiti bol.
Ali mi kao država BiH, kao zajednica, kao porodica, te ja, kao njena sestra možemo učiniti bar trun dobra za nju – kaže Aminina sestra Armija (Šabanagić) Dizdarević.
