Simone Biles, ritmička gimnastičarka i višestruka olimpijska pobjednica, balerina Misty Copeland i teniser Novak Đoković samo su neki od vrhunskih sportista čija tijela postižu naizgled nemoguće. Njihov nevjerojatan osjećaj ravnoteže, kontrole i brzina reakcija zaintrigirali su i naučnike.
Nova studija dokazuje da je za sve to odgovoran jedan gen koji zapravo otkriva takozvano šesto čulo, piše Daily Mail, a prenosi Jutarnji list.
Gen – poznat kao PIEZO2 – nije novo otkriće. Naime, prvi se put u medicinskim časopisima spominje početkom 20. stoljeća. Međutim, naučnicic nisu bili svjesni koliko smo se na njega oslanjali kako bismo kontrolirali dodir i propriocepciju, odnosno svjesnost pozicije ljudskog tijela u prostoru.
Naučnici na američkom Nacionalnom institutu za zdravlje (NIH) sada istražuju kako je to moguće da je taj gen kod nekih osoba jači nego kod drugih.
Njihovo se istraživanje oslanja na studije u kojima su proučavana dva nepovezana pacijenta – jednog starog devet i drugog starog 19 godina – koji ne posjeduju gen.
Mutacije su dovele do toga da su ta dva pacijenta imali problema s održavanjem ravnoteže i nedostatak nekih oblika dodira.
Djevojke, koje su uključene u NIH-ovu studiju genetskih mutacija – imaju problema s hodanjem, deformacije kuka, prsta i stopala te abnormalno savijene kralježnice.
Uprkos tim poteškoćama, obje su se naočigled suočile s tim poteškoćama oslanjajući se na vid i druga osjetila.
Naravno da Simone Biles koristi svoj vid i druga osjetila kako bi uspješno izvela gimnastičke elemente. No, ova 19-godišnja gimnastičarka nesumnjivo posjeduje još nešto što pomaže njenom mozgu da omogući tijelu izvođenje takvih poteza.
Kako bi istražili taj gen, istraživači su djevojke podvrgnuli nizu testova prostorne osviještenosti. Otkrili su da su bez vida djevojke izgubile gotovo sav osjećaj o tome što njihova tijela rade.
S povezima preko očiju djevojke su se spoticale te teturale s jedne strane na drugu dok su pokušavale hodati. Asistenti su im pomagali da ne padnu.
Mladim je pacijenticama bilo teže s povezom na očima locirati predmet stavljen ispred njihovih lica u usporedbi s volonterima kod kojih je gen bio prisutan. Osim toga, nisu mogle bez gledanja pogoditi u kojem su im smjeru okretani zglobovi jednako dobro kao volonterima.
Djevojke također nisu bile u stanju osjetiti vibracije vilice za uštimavanje glazbenih instrumenata na isti način kao kontrolni subjekti.
Skenirani mozak jedne od pacijentica otkrio je da nije reagirala kada joj je dlan počešan s metalnim predmetom.
Djevojke su u nekim slučajevima osjetile stvari, no njihove su reakcije bile drukčije.
Kontrolna skupina je rekla da im je bilo ugodno kada je njihov dlan dotaknut s dlakavom kožom.
Jedna od dvije pacijentice je međutim rekla da joj ta vrsta podražaja nije bila ugodna, a skenirana slika njezinog je mozga pokazala drukčiji uzorak aktivnosti u usporedbi s pacijentima s genom tokom testa.
Ipak, obje su djevojke imale normalne živčane sisteme, mogle su osjetiti bol, svrbež i toplinu, a njihov je mozak radio normalno.
To sugerira da jedna malena genetska mutacija upravlja “šestim čulom”.
– Naša je studija istaknula važnost PIEZO2 gena i osjetila koje kontrolira u našim svakodnevnom životu – rekao je dr. Carsten G. Bönnemann viši istraživač NIH-a.
Rezultati istraživanja pokazuju da je PIEZO2 gen dodira i propriocepcije kod čovjeka, a dešifriranje njegove uloge moglo bi pomoći pri razumijevanju mnogih neuroloških poremećaja.
