Jula 24. navršila se 21 godina otkako šest sestara – Adela, Sanela, Samira, Indira, Elsana i Azra tragaju za ocem Halitom Nurkovićem, koji je 1999. godine nestao na Kosovu.
Halit je bio penzioner, koji je povremeno taksirao u Rožaju jer se osjećao usamljeno nakon smrti voljene supruge. Posljednju mušteriju odvezao je na Kosovo, u selo Gornji Petrić, u blizini Peći, gdje mu se gubi svaki trag.
Od tada, njegove kćerke, tragaju za istinom – šta mu se dogodilo, i gdje su njegovi posmrtni ostaci…
“Naš otac Halit Nurković nestao je na Kosovu 24. jula 1999. Njegova sudbina je i dalje nepoznata. Institucije ne rade svoj posao, a naše komšije, svjedoci onoga što mu se desilo, šute. Mi živimo pod torturom neznanja, neizvjesnosti i iščekivanja. Njegovo veliko srce zaslužuje dostojanstven smiraj. Zato nas šest nećemo odustati, i učinit ćemo sve da to osiguramo”, kazala je Halitova kćerka Adela Nurković Kulenović, magistrica slikarstva, koja živi i radi u Sarajevu.
Nestanak oca odmah su prijavile MUP-u u Rožajama kao i snagama KFOR-a u Peći. Ubrzo, isto je učinjeno i u Međunarodnom Crvenom krstu, UNMIK policiji, a zatim i svakoj drugoj instituciji ili organizaciji za koju su čule da postoji i da se bavi nestalim osobama.
“U neke od njh odlazile smo i po nekoliko desetaka puta, svaki put smo davale detaljne izjave, ostavljale fotografije, davale sve informacije kojima smo raspolagale. Nažalost, nikada nismo dobile bilo kakvu korisnu informaciju. U vrijeme dok su međunarodne snage tek uspostavljale osnovne strukture uprave na Kosovu, uz praktično nepostojanje odnosa između Kosova i Crne Gore, bile smo primorane da same krenemo u potragu za nestalim ocem.
Pratile smo razne glasine, išle kod svih do kojih smo mogle da dođemo, a koji su možda mogli nešto da znaju. Takozvane informacije nalazile su nas i same, praćene različitim oblicima manipulacije, poniženjima, pljačkom i fizičkom opasnošću. U našu kuću bi dolazili ljudi koji bi tvrdili da je naš otac živ, da se nalazi u zatvoru i da će nam pomoći da ga oslobodimo. Prisiljene da u sve ovo ulazimo same, bez ikakve mogućnosti za zaštitu i pomoć od državnih institucija, izlažući i život opasnosti, u tri navrata smo prevarene od strane ljudi sa Kosova, kada nam je uz obećanje da će otac biti pušten iznuđena cjelokupna porodična ušteđevina”, priča Adela.
U periodu konstantnog traganja za tatom pokušale su da dođu do istine i preko ljudi koji su bili na visokim položajima, kosovskih političara i predstavnika UN-a. Pomoć su, između ostalih, još 1999. obećali Hasim Tači i Bernar Kušner. Na tome se i završilo.
Na desetu godišnjicu od očevog nestanka organizirale su Memorijalni skup u Rožajama, Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića, koji je nastao samo sa jednim ciljem – da podsjete na njegovu tragičnu sudbinu, kao i hiljada drugih ljudi koji su nestali tokom ratova na prostoru bivše Jugoslavije i čije sudbine do danas nisu riješene, a čije porodice ni nakon što je oružje utihnulo, nemaju mogućnost da ljudski i dostojanstveno sahrane i oproste se od svojih najmilijih.
“Tada smo uputile pismo državnim institucijama, primljene smo od strane tadašnjeg ministra vanjskih poslova Crne Gore, koji je obećao da će u kontaktima sa predstavnicima Kosova, koji su tada već bili uspostavljeni, tražiti da institucije u Prištini razriješe tatin nestak. Međutim, osim jednog zvaničnog upita upućenog kosovskim vlastima, na koji, koliko znamo, Ministarstvo nikada nije dobilo smislen odgovor, predstavnici naše vlade nisu preduzeli nikakve dodatne korake kako bi podržali našu potragu. Bez obzira na to šta učinile, bez obzira na to šta pokušavale i koliko to želimo, rezultat je uvijek bio isti – nema ga, ništa, nula, tama. Jedna porodica, bez obzira na to kakve napore uložila, ipak ne može da se izbori sa tako kompleksnim problemom kakvo je pronalaženje nestale osobe na teritoriji druge države”, potcrtava Adela.
Ipak, vjeru i nadu nisu izgubile, ni dvije decenije poslije, iako nemaju nijednu informaciju o ocu.
“Naš tata je živio vjerujući, a i nas je tako naučio, da se dobro dobrim vraća i stradao je jer je bio uvjeren da mu se, čineći dobro, ništa loše ne može dogoditi. Vjera u ljude i ljudskost, koju su nam on i majka podarili, jača je od gorčine i patnje sa kojima živimo svih ovih godina. Ipak, zbog cijele situacije, mogu reći da se osjećam kao na početku, a vjerujem i moje sestre. Čovjek stalno misli o tome, ne možeš naći smiraj. Dobiješ nadu pa je izgubiš, na kraju dođeš do neizvjesnosti koja stvara dodatne probleme jer osjećaš strah, ljutnju i bol. Pokušavale smo na razne načine da saznamo istinu. Jedan od načina je bio i da nam neko anonimno javi šta se dogodilo, ali bezuspješno”,dodaje Adela.
Memorijalni skup Tragom nestalih – sjećanje na Halita Nurkovića, koji je okupljao učesnike iz Crne Gore, Bosne i Hercegovine, Srbije, Austrije, Njemačke, Holandije, Australije, i sa Kosova, zbog pandemije koronavirusa, ove godine neće biti održan. Godišnjicu nestanka, obilježit će online, a prošle godine, simbolično, obilježile su je na mjestu gdje se vjeruje da im je otac nestao.
“I 21 godinu nakon tatinog nestanka, novu nadu i ohrabrenje nalazimo u radu Specijalizovanih vijeća i specijalizovanog tužilaštva Kosova (SVK) u čijoj nadležnosti je zločin počinjen nad našim ocem. Naročito smo ohrabrene činjenicom da istrage ne zaobilaze ni osumnjičene na najvišim političkim funkcijama.
Poslije više od dvije decenije, konačno postoji institucija čijim radom bi prisilni nestanak našeg oca, nadamo se, mogao biti rasvijetljen, njegovi posmrtni ostaci pronađeni, a počinioci privedeni pravdi”, kazala je Adela.
