Kada ljudi čuju da imam šestoro djece, njihova reakcija obično je zabavna. Naravno da ima dana kada se zapitam što mi je sve to trebalo, kada brinem o svijetu koji će naslijediti i kada sam svjesna koliko moja porodica utiče na ekološku ravnotežu. Međutim, najveći dio vremena ja provodim u oduševljenju činjenicom da imam šestoro djece. Evo i razloga zašto:
1. Jeftinije je
Prije par godina, kada je počela ekonomska kriza, davala sam intervjue i pisala tekstove na temu „Da li bi recesija uticala na moju odluku da imam još djece“. Moj kratki odgovor bio je „Ne“. Ne dozvoljavam sitnicama poput zdravog razuma, kontrole rađanja i ekonomske katastrofe da me odvrate od rađanja djece.
Verujem da su djeca većinom onoliko skupa koliko ih vi učinite. Naravno da postoji početno ulaganje sa prvim djetetom, ali ako nastavite sa pravljejem djece, za iste pare dobijate još. Kada pogledam našu istrošenu kolijevku, isflekana kolica, klimavi krevetac i izguljenu komodu za prepovijanje, znam da su odradili svaku paru. O garderobi da i ne govorimo. Posljednje dvoje djece ni ne znaju kakav je osjećaj imati na sebi novu odjeću.
Jasno mi je da troškovi rastu kako se djeca približavaju fakultetu, ali za to ostavljamo neku razumnu svotu sa strane. Uostalom, mojoj djeci visoko obrazovanje neće biti servirano na poslužavniku. Ljetni poslovi i studentski krediti postoje sa razlogom, i neće mi biti problem da gledam svoju djecu kako zarađuju za svoje obrazovanje.
Da li možete sebi da „priuštite“ djecu je relativna stvar. Ja ne mogu da priuštim sjajan automobil, ali mogu šestoro djece. Postoje ljudi sa sjajnim automobilima koji ne mogu da priušte još jedno djete. Svakom svoje.
2. Djeca su vam fina
Ljudi često komentarišu kako su djeca iz velikih porodica „fina“. Naravno, to je uopštavanje, ali imam par objašnjenja za ovo. Jedan od razloga što su dobra je što ih je teško razmaziti. Svakako da ima dobre djece i u malim porodicama, ali razmaziti dijete u velikoj porodici je skoro nemoguće. Ja prosto ne mogu da kupim iste skupe i fensi igračke i uređaje svojoj djeci. Većinu onog što imaju, dijele. Ne mogu ni da ih služim. Kad bih svakom djetetu servirala užinu kad poželi, radila bih to po cijeli dan. Moj šestogodišnjak sebi pravi doručak praktično oduvijek. Stariji nekad pomažu mlađima oko zdjele pahuljica ili čaše soka. Činjenica je da su prilično samostalni i predusretljivi, i da moraju biti takvi da bi imali užinu.
Izgleda da djecu koja su samostalna, nisu materijalisti i znaju da dijele, ljudi smatraju „finom“.
3. Svejedno nećete spavati
Priznajmo, kada su vam djeca mala, ionako vam nedostaje sna, društvenog života, čak i vremena za jelo. Na poslu ste kao zombi i nigdje ne idete bez kese sa pelenama. Svako putovanje sa noćenjem zahtjeva kombi nakrcan montažnim krevecima, kolicima, nosite dvanaest presvlaka za slučaj da se beba ubljucka. Već ste se totalno ufurali u roditeljski životni stil i par djece više neće stvari učiniti višestruko težim. Prelazak sa jednog djeteta na dvoje je težak dio. Umije da bude i čupavo, ali dobre strane uvijek prevagnu nad lošim.
4. Imate ugrađen sistem za zabavljanje djece
„Dosadno mi je“ su riječi koje ne čujem često. Možda zato što je to isto kao i da vape za kućnim poslovima, ili zato što moja djeca znaju da će moj odgovor biti „Samo je dosadnim ljudima dosadno“. Moja djeca imaju „instalirano“ društvo za igru i često ih satima ne vidim jer se zabavljaju u podrumu ili negdje napolju. Nije potrebno da ih mama zabavlja. Volim aktivnosti sa djecom, ali želim da sebi iskopam oči od same ideje igranja sa Barbikama ili Litls Pet Šop igračkama. Moje prijateljice, mame kćerki jedinica, kažu mi da igranje sa Barbikama gubi na svojim čarima kada pređete 35. godinu. Što se moje djece tiče, njihovi dani protiču u međusobnom zabavljanju.
5. To ih čini društvenim
Moje najstarije dijete ima autizam. Ako imate dijete koje je slabo u komunikaciji, društvenim vještinama i igrama sa zamišljanjem, uviđate vrijednost dobijanja tri mlađe sestre pijre pete godine. One su mu pričale i uključivale ga u igru kao da im je to profesija. Nije mogao da izbjegne socijalizaciju – zajedničke obroke, kupanja, spavanje u zajedničkoj sobi. Da li imam veliku porodicu zbog njegovog autizma? Ne, ali puno braće i sestara je najbolje što sam mogla da učinim za njega. Moj sin trči za čoporom i očekivanja su mi porasla jer on mora da se prilagodi porodici kao i svi ostali.
6. Pogodite ko neće ići u starački dom!
Tako je. Tih šestoro ljudi moći će da me međusobno razmjenjuju. Možda ću čak malo da lažiram inkontinenciju kako bih im naplatila onih 12 godina mijenjanja pelena. I trebalo bi da budu srećni – oni neće imati odjednom troje u pelenama, kao neki od nas.
