Šerif ef. Bajrić (1851-1947) je iz Cazina u Istanbul otišao pješke kako bi nastavio školovanje, a u I. i II. svjetskom ratu prehranio je po dva siročeta, ne uzimajući nakon rata nikakvu naknadu za to, piše “Cazin“.
Prvu vjersku naobrazbu stekao je pred svojim ocem Mumin efendijom, imamom i prvim muderisom u Krajini. Nakon toga je završio medresu u Cazinu, a zatim učinio nešto do tada neviđeno kada je bošnjački narod u pitanju – sa još četvericom svojih drugova krenuo je na neizvjesno putovanje – pješke u Istanbul kako bi tamo nastavio školovanje.
U Istanbulu je pohađao Krk-česmu medresu i Darul-muallimin, gdje je kasnije postao i nastavnik. Nakon školovanja i nekoliko radnih godina u Istanbulu vratio se u Bosnu, gdje je odbio poziv Mehmed-beg Kapetanovića Ljubušaka da primi nastavničku dužnost u Sarajevu, zbog riječi oca da će „veći doprinos islamu dati gledajući krajiške stijene, nego li sarajevske dućane“. I doista, tako je i bilo. Mekteb ibtidaiju u Bužimu je pretvorio u medresu i u prvoj generaciji izveo je 23 svršenika.
U narodu je ostao upamćen kao vrstan vaiz, a narod pripovijeda da u džematima, u kojima je bio vaiz i imam, u tom periodu nije bila otvorena niti jedna birtija, što je svakako bio veliki doprinos u tadašnjoj najezdi socijalnih zala među muslimanima.
Osim nevjerovatne činjenice da je zarad stjecanja nauka iz Cazina u Istanbul otišao pješke, ostao je upamćen i po dva nesvakidašnja primjera dobročinstvima:
• U Prvom svjetskom ratu primio je dvoje nejake djece (siročadi), Ibrahima, koji je imao deset godina, i Smaila, koji je imao tri godine. Cijelo vrijeme u toku trajanja rata proveo je skrbeći se o ova dva siročeta, a zatim ih je nakon što je rat završio, vratio ocu, odbivši da uzme naknadu koju mu je ponudio kao dar za ovaj veliki gest.
• U Drugom svjetskom ratu zadesilo ga je slično iskušenje, ovoga puta primio je dvoje siročadi: Dragu i Miću Čulibrka, a tokom cijelog boravka, slao ih je u osnovnu školu i skrbio o njima ne praveći razliku što nisu muslimanska djeca.
