Ekonomska situacija u Bosni i Hercegovini mnoge je prisilila da idu u svijet trbuhom za kruhom. Nerijetko smo svjedoci da umjesto posla, Bosanci i Hercegovci u svijetu pronađu veće nevolje od onih koje su ostavili u domovini.
Oglasi koji obećavaju satnice u eurima, smještaj i hranu te riješenu papirologiju sve su češći u oglašivačkom prostoru u BiH.
Jedan dušek za dvojicu
Jedna od zemalja koja se posebno ističe u tim oglasima je Slovačka. Nude poslove u industriji proizvodnje dijelova za televizore, filijalama velikih automobilskih kompanija i slično.
Semir (prezime poznato redakciji) iz Banovića, u situaciji velike nezaposlenosti, odlučio je okušati sreću. Javio se na oglas agencije “Vella” iz Beograda. I tu je počela noćna mora, veća od nezaposlenosti.
Stupio je u kontakt sa Vesnom Stević, vlasnicom agencije, koja mu je ponudila posao u ‘tv industriji’. Obećala mu je satnicu od tri eura, topli obrok 1,9 eura, uz besplatan smještaj i prijevoz od Beograda do slovačkog grada Nove Zamky, priča nam Semirova sestra.
Sretan zbog činjenice da je konačno pronašao posao, krenuo je iz Banovića za Beograd, a onda autobusom posredničke agencije “Vella” ka Slovačkoj.
Ali, u Nove Zamky nije stigao, zapravo odvezli su ga u ruralno mjesto Horne Saliby u okrugu Galanti. Tu su počeli problemi.
Smješten je u sobu u kojoj je bio samo jedan dušek, koji je morao dijeliti sa još jednom osobom. U sobi je bilo i drugih “podstanara”, jer su po čoškovima postavljene mišolovke. Tmurnu atmosferu upotpunjavale su posude s ubudžalom vodom.
Semir je, prema kazivanju njegove sestre, u Slovačku doputovao oko 2 sata iz ponoći, a već u 4 sata po njih je došao autobus da ih vozi na posao.
Istjeran na ulicu
Na poslu nije imao ni hrane ni pauze, niti je to bilo ono što je dogovoreno. Ništa nije bilo onako kako su mu iz agencije “Vella” obećali. Iako mu je obećano da će raditi za satnicu od 3 eura, zapravo je trebao raditi za satnicu od 1,3 eura. Treći dan su tražili da preda pasoš, što je Semir odbio, nakon čega su ga istjerali iz sobe u kojoj je bio smješten.
Prespavao je na ulici, po kiši
Porodica koja je ostala u Banovićima morala je kontaktirati poznanike u Austriji, koji su na kraju otišli u Slovačku, odvezli Semira na autobusku stanicu i platili mu povratak kući.
Semir je u Banoviće stigao u nedjelju u poslijepodnevnim satima, čime je ipak sretno završena priča, koja ga je mogla odvesti u ambis.
Vesna Stević ih je blokirala na mreži Facebook i nije im se više javljala.
– Internetom kruže priče da je ona mnogo ljudi prevarila. Ja sam s njom komunicirala dok je Semir bio u Slovačkoj i slagala joj da bih željela i ja da idem u Slovačku, a sve s ciljem da dobijem informacije o njemu. Tada mi je rekla da oni ‘peru’ pasoše i da Semir ne mora da se vraća u BiH nakon 90 dana – zaključuje Semirova sestra.
Informaciju više o ovakvim slučajevima potražili smo u Agenciji za rad i zapošljavanje BiH.
– Mi za Slovačku ne radimo ništa, jer s tom državom nemamo potpisan sporazum o posredovanju u zapošljavanju. Što se tiče tih agencija, pretpostavljam da to i nisu agencije, a ono što sigurno znamo je da nisu registrirane u BiH – kazao nam je Boris Pupić iz Agencije za rad i zapošljavanje BiH.
Dodaje da na nivou eniteta postoji Zakon o osnivanju agencija za posredovanje, kojim je regulirana ova oblast.
– Ne postoji nikakav zakon koji bi bilo kome iz neke države branio da objavi oglas za zapošljavanje. Ta mogućnost je svima dozvoljena. Sada je poplava tih agencija. Nama se još nisu obraćali interesanti koji bi išli da rade u Slovačku – kaže Pupić.
Sveto pravilo
Dodaje da im se nisu obraćale ni firme iz Slovačke koje traže bh. radnike.
Pupić je naveo najbitnije preporuke kada je riječ o odlasku na rad u inozemstvo.
– Kao prvo, niko ne smije naplaćivati uslugu od osobe kojoj se nudi posao. Agencije koje posreduju svoju uslugu naplaćuju od firme koja traži radnike. Drugo, radnik nema potrebe da ide u drugu državu dok ne dobije ugovor, radnu dozvolu i radnu vizu. To je sveto pravilo – poručuje Pupić.
– Kompanija koja hoće da zaposli radnika, bilo direktno ili preko posrednika, kontaktira radnika i dostavlja mu ugovor o radu ili barem neku izjavu kojom kaže da će tog radnika zaposliti na određenom poslu i u kojem vremenu. Zatim ta firma je dužna u svojoj državi pokrenuti proceduru dobivanja radne dozvole za radnika. Sve troškove snosi poslodavac, a kada dobije radnu dozvolu, firma je dužna poslati radniku zvanični ugovor o radu i kopiju radne dozvole. Sve to vrijeme radnik je u BiH, jer nema šta tamo da ide osim turistički. Kada dobije sve te papire, radnik podnosi zahtjev za radnu vizu u ambasadi države u koju hoće da ide. Za radnu vizu su mu potrebni ugovor o radu i radna dozvola. Neke države traže i znanje jezika, ali sve zavisi od države – nastavlja Pupić.
On potcrtava da radnik može otići da radi u drugu državu, tek kada dobije radnu vizu.
– Može imati i radnu dozvolu i ugovor, ali bez radne vize on može ići samo turistički i ne smije raditi. Ukoliko u takvim uvjetima radi, on je taj koji krši zakon. Treba napomenuti da niko nema pravo da traži da mu date pasoš, jer vas ne smije ostaviti bez dokumenata. Često smo upozoravali javnost o takvim oglasima, a žalosno je da tokom godine dobijemo svega 15 upita naših građana, koji žele provjeriti određene oglase. Većina ih ode tamo da radi samoinicijativno i onda nastaju problemi, pojašnjava Pupić.
Na kraju dodaje da nema mogućnosti da neko istražuje i zatvara agencije poput one iz Semirove priče.
– Za to ne postoji pravni okvir. Može se uključiti SIPA u određenim slučajevima. Tako, recimo, imate oglase u kojima se navodi samo da neko traži radnika. Onda se naivni ljudi jave i onaj ko je postavio oglas traži da mu na određeni način uplate 100 ili više eura. Kada se to dogodi, poslije se više nikada ne jave. Kada nam takve slučajeve prijave, mi obavijestimo SIPA-u, ali i to je teško istraživati, jer ljudi samo promijene broj telefona i tu priča završava – zaključio je Pupić.
