Prvi je mještanin Baljvina kojeg srećemo pri dolasku u selo, nadomak Mrkonjić Grada. Bošnjak je i živi u njegovom donjem dijelu, gdje je rođen i proživio vijek. Poviše, dobar put vodi u Gornje Baljvine, nastanjene Srbima. Nevidljiva granica povezuje zaseoke i ovdašnje ljude koji od pamtivijeka žive u slozi, proživljavajući zajedno u svom “mješovitom braku” sva dobra i zla, pišu “Nezavisne novine”.
Nadjačao zdrav razum
Seoce na sjeverozapadu zemlje, sa visine zagledano u Vrbas, smješteno je na obroncima Čemernice, a nije čemerno. Nije nikada bilo, nije ni danas. I u loša vremena, kada je vojnička čizma tokom ratova gazila tamošnjim proplancima, selo je odolijevalo čemeru. Snažili su ga ljudi, njegovi mještani, koji nisu birali, ali su ipak rođeni svako u svojoj vjeri, pa odvajkada ovo parče zemlje složno dijele Srbi i Bošnjaci.
I to ne tako da tek životare u svojim vjerskim i običajnim mikrokosmosima, već je selo njihova zajednička svojina, čini ih jednakima, samo “običnim” Baljvincima, ljudima koje usljed porodičnog nasljeđa nazvaše Mirko ili Šaban.
“Boško Tešanović, kao doktor je dolje u Banjaluci otišao u penziju, i ja smo kao djeca zajedno spavali u kućici i čuvali ovce. Njegov brat Drago nam je mnogo pomogao tokom ovog zadnjeg rata, i danas kad dođe pita šta nam treba. A moj did i njihov djed Lazar su bili nerazdvojni, nisu mogli jedan bez drugog ni kafu popiti”, priča Zahirović i dodaje da se kako tada, tako i danas ovdje živalj poštuje i uzajamno pomaže.
Selo je kroz istoriju odolijevalo sukobima, pa je zveckanje oružjem ovdje nepoznanica. Zdrav razum je, kako kažu mještani, vazda bio jači od ratnih huškača i ispaljenog metka, pa i sada, kada se čude netrpeljivosti među narodima u, kako ističu, zemlji koja je svima zajednička kuća.
“Ma, šta imam misliti o tome, užas je to što se dešava! Ja sam se i tokom rata znao u tri sata noću vraćati pješke kući odozgo, sa srpskog prela. Kod nas je savršeno, ne znamo ni kako naš terenski policajac izgleda”, kaže Senad Dizdarević, koji nas dočekuje ispred svog doma, gdje u dvorištu klepa kosu za prijatelja Boška.
“Ništa mu to ne naplaćujem, karakter mi je mjera za cijenu! Dobar je čovjek, ali za pojedine ima i tarifnik, nekad je to samo pivo, rakija, al’ to mi je i najbolje sredstvo za rad”, kroz smijeh dodaje ovaj domaćin, u selu
poznat kao majstor svog zanata.
Protivnici sa loptom
Kuća mu je nadomak prodavnice i kafane, gdje jedino “cvjeta” ono malo noćnog života, a u srpsko-bošnjačkim okršajima u bilijaru deblji kraj, kao što to biva i izvan seoske birtije, izvuče onaj kome se sreća tanje osmijehne, ali i džamije, ponosne na svoj “život”, baš kao što su Baljvinci dvije vjere na svoj suživot. Naime, džamija u proteklom ratu nije srušena, pa, kao i pravoslavna crkva na obližnjem proplanku, koja je takođe odoljela rušilačkom nagonu, i danas okuplja vjernike.
Efendiju Ilhana Šabića, ipak, zatičemo u obližnjoj područnoj školi “Branko Ćopić”, gdje je sa sinom Tarikom, mališanom tršave kose, zaljubljenim u loptu, došao da đacima drži čas vjeronauke. A škola iz koje se čuje dječji žamor, širom otvorenih vrata dočekuje namjernike. Jedanaestoro mališana, troje srpske i ostatak bošnjačke djece, pod istim krovom, u istim klupama.
“Djecu učimo toleranciji, ali to kod nas, kao što vidite, i ne treba pretjerano učiti. To je naš stil života, nešto što je za nas oduvijek potpuno prirodno”, govori Šabić, s kojim se u potpunosti slaže i sveštenik Boban Petrušić dok pristiže u školu da istovremeno održi čas vjernauke srpskoj djeci.
Lazar i Enis su komšije, drugari i ljuti protivnici, al’ samo na fudbalskom terenu u školskom dvorištu. Prvi u majici sa znakom FK Vojvodina, drugom na dresu piše Džeko. Odmjeravanje sportskih snaga je ovdje svakodnevica, fudbal igraju đaci i školsko osoblje, a timovi su odavno poznati – tako, recimo, efendija igra sa Draganom, Marinom i Lazarom.
“Tri godine ovdje radim i nikad nije bilo ni najmanje neugodnosti. Djeca su divna, s njima je zadovoljstvo raditi, s roditeljima nema problema, a dobar odnos vlada i među nama kolegama”, govori učitelj Dejan Roljić, Mrkonjičanin sa adresom u Banjaluci, odakle svaki dan putuje na nastavu.
Nesebična pomoć
Stižu ovdje, s vremena na vrijeme, i oni koji su otišli trbuhom za kruhom. Najviše ih je u Austriji, odakle se vraćaju s penzijama, na odmor da dišu punim plućima ili da prožive starost u rodnoj grudi. Ipak je najljepše tamo odakle si, kažu, ali selo, dodaju, nije što je nekad bilo – malo je ljudi, mladi odlaze.
“Pričao mi je još moj djed da ovdje nikad nije bilo sukoba. Eto moje njive poniže, graniči sa njivom jednog Bošnjaka, nikad se u životu zbog međe nismo posvađali”, priča Jela Milinović, koja živi u Austriji pa dođe svako malo u Baljvine da posjeti kćerku i sina kojima se gastarbajterski život nikad nije naročito dopadao.
Nema ovdje ni “žive” vode, niti je kad bilo, što je mještanima najveći problem. Sadika Habibović kaže da hvataju kišnicu, a kad je suša, plate cisternu vode, pa i to dijele na ravne časti. Nedostaje i cura, priča Milenko Jotić, ostalo je neoženjenih momaka, pa i on i supruga Dušanka još čekaju snahu.
“Evo mi sina, neoženjen, uživa kod mene, pošto imam austrijsku penziju. Drugi sin i tri kćerke imaju svoje porodice, a i ja bih, kad bih htio, treću babu sebi mogao dovesti, ma iz centra Sarajeva bi došla ovdje za mnom – šta ću, ide mi to od ruke”, naglašava kroz smijeh Jotić.
Potvrđuje da sa Bošnjacima oduvijek žive u miru i slozi, pomažu jedni drugima tokom građevinskih ili radova u polju, ali se, ističe, nikad međusobno nisu vjenčavali, prosto, u tom se pogledu drže one “voli svoje, poštuj tuđe”.
Selo u kojem su Srbi i Bošnjaci komšije bez premca (FOTO)
Čini se da ono što imaju Baljvine treba cijeloj BiH. Da je njihov besprijekorni modus suživota prijeki lijek za zemlju koja grca u okovima netrpeljivosti. Baljvine bi svojom toplinom, nepodijeljenošću, nepostojećim granicama i međama mogle poslužiti kao poligon za obuku zdravog nacionalizma i poštovanja onih koji drugačije zazivaju svoga Boga.
Stećci
Tragovi naselja su ovdje pronađeni još iz vremena praistorije. U skoro svakom dijelu sela ima stećaka, među kojima i izuzetno dobro očuvanih i grandiozno velikih. Privlače sve više turista, baš kao što su u neka prošla vremena, prema predanju, “privlačili” bolest – recimo, ljudi su znali obići nekoliko krugova oko stećka sa oboljelim konjem, koji bi ubrzo ozdravio.
