Selo Mosna nije veliko, ali se skupio sav tamošnji svijet da isprati sestrice kako dolikuje.
– Eto, nek i na onom svijetu budu zajedno. Nisam htio da ih razdvajam. Držale su se za ručice ovdje, nek se i tamo drže, nek se ispomažu, nek vode jedna drugu… – plačući je govorio otac.
Ali, nema majke Ksenije. Jučer se porodila, dobila sinčića, ali hoće i ona na groblje, da mezimice poslednji put isprati iz svog zagrljaja.
– Kseniju su ljekari pustili da dođe. Izašla je iz bolnice i srušila se odmah ispred ulaza. Podigli su je, odnijeli nazad u krevet. Srušila se od tuge i bola, koja majka ne bi? A kad se povratila, nazvala me i skoro zapovijedila da snimim sahranu. Kaže, kada ne može da bude prisutna, hoće makar da ih posljednji put vidi, makar u kovčegu – kaže otac Živojin, a suze mu nekontrolisano mile niz lice.
Jauk, lelek, plač, naricanje – samo se to čulo ispred oronule kuće ove ožalošćene porodice. Skupio se narod, čeka da iznesu kovčežić, da krenu put groblja. Iz kuće izlazi otac, iznose bijeli sandučić, izlazi bratić Dragiša(4), sestra Dušica(5), ostala rodbina. Kad ih ugledaše žene ispred kuće, prolomi se stravičan lelek.
– Kuku djeco, kukavice male. Jao djeco, još ne progledaste, kuku majci što ih oduzeše, jao Dušice, jao Dragiša, gdje vam odoše sestrice, kuku – nariču žene uglas.
Dušica i Dragiša zbunjeni, suze im teku, gledaju povorku. Nije im baš sve jasno, samo znaju da nikada više neće da se poigraju sa sestricama.
Muškarci pognuli glave, suze skrivaju, ali uzalud. Valjda im pred očima lebde lica sestrica kako se nasmijano trčkaraju držeći se za ručice…
Na prvoj raskrsnice stade povorka. Takav je običaj. Da se okadi, da se prekrsti, da se nariče. Stadoše i kod druge, treće… Do groblja je više kilometara, put se oduži, ali kao da je to namjerno, kao da svi žele da se što kasnije oproste od djevojčica.
Povorka lagano, uz jecaj i plač, stiže do groblja. Svako dobi po jednu svijeću i zapali je.
– Kod nas je takav red. Svi da držimo upaljene sveće. Svako od nas će sada da svom pokojniku po sestricama da pošalje poruku. Ove svijeće služe da djevojčicama osvijetle put do tamo. Da gore što duže da bi neko njihov, što je umro i već prešo put, da bi došao po njih da ne zalutaju – objašnjava jedna starica.
I onda je krenulo. Svako je svom dragom pokojniku poslao poruku. Da je dobro, da su svi zdravi, da im nedostaje, da im više nikada neće biti isto kao dok je bio živ, da ga sanjaju, da ga vole.
Oko sat vremena su ljudi osvjetljavali put usnulim sestricama i pozdravljali svoje upokojene. A onda poče da se spušta bijeli kovčežić. Naricanje postade sve glasnije. Kuknjava nadjača i vjetar, i veče što nadolazi. Svako uze grumen zemlje, pa na bijeli kovčežić.
I za tren bijelo postade crno…
