Iako se ne poznaju ili nikada nisu putovali u drugi entitet, mnogi mladi ljudi u BiH imaju unaprijed određene stavove o pripadnicima drugih etničkih zajednica. Netrpeljivost je ipak mnogo manja nego što se predstavlja.
Bez obzira da li je Selma, Milica ili Josipa, lijepa djevojka je jednostavno lijepa. Tako bi se ukratko mogli protumačiti rezultati posljednjeg istraživanja banjalučkog psihologa Srđana Puhala. Knjiga „Kako opažamo druge etničke grupe i njihove članove“ koja se zasniva na istraživanju socijalne percepcije i etničke pripadnosti kod srednjoškolaca u BiH, predstavljena je u Banjaluci. Izdavač je njemačka fondacija Frieidrich Ebert.
Autor publikacije kaže da doživljaj onog drugog u BiH danas funkcioniše na dva odvojena nivoa, kolektivnom i ličnom.
Npr. kada je riječ o kolektivnom, srednjoškolci iz Banjaluke i srednjoškolci hrvatske nacionalnosti iz Mostara, Bošnjake opisuju kao podmukle, primitivne, nekulturne, ali i gostoljubive.
S druge strane, na ličnom planu je mnogo manje tenzija. Kada se to spusti na odnos mladih ljudi licem u lice stvari su pozitivnije i opuštenije. Negativni stereotipi nisu spriječili ove iste omladince da na osnovu fotografija (ispod kojih piše ime i prezime) pripadnice bošnjačke nacionalnosti ocijene kao najljepše.
„Treba pojačati kvarenje omladine“
Osvrćući se na brojna istraživanja koja se bave socijalnim stavovima i međuetničkim distancama, profesor Mladen Mirosavljević, stručnjak iz oblasti javnog mnjenja kaže da treba biti veoma oprezan prilikom tumačenja rezultata.
„Ne bih volio da se izvlače parcijani zaključci zato što su možda atraktivni. Fizički izgled je jedno, ali je veoma zanimljivo ako nakon toga pitate ispitanika da li bi stupio u brak s tom ženom. To otvara drugi set pitanja“.
Puhalo vjeruje da su i pored negativnih predrasuda koje dominaraju u njegovom istraživanju, ovi podaci ohrabrujući jer tim mladim ljudima, dok opažaju svoje vršnjake nacionalnost nije važna. Smatra da ovakvo stanje političarima ne ide u korist.
„ Da sam ja političar u BiH, rekao bih da moramo pojačati kvarenje omladine jer ovo ne valja. Ali se postavlja pitanje šta se još može pokvariti. Ako pogledate školski sistem, medije i zvaničnu politiku, dominantan je stav da smo «mi» najbolji a «oni» zli i da nam rade o glavi“.
Kada „lični“ stav prerasta u „kolektivni“?
Kako i zašto lični stav, koji je često neutralan preraste u kolektivni kojim dominiraju negativni stavovi? Objašnjenje ima sarajevski sociolog Dino Abazović:
„Iskustva svakodnevnog života se uglavnom ne primjenjuju na grupne kategorije, jer niko nema mogućnost da komunicira sa svakim pojedincem iz grupe. Lakše je prihvatiti kolektivni stav. Sociolozi često govore da je nacija zamišljena zajednica i vizija onog što odgovara našoj slici nas samih ali i ostalih. Svakodnevni život je nešto sasvim drugo“.
Dvadesetogodišnji student Danijel iz Banjaluke kaže da je prošlo vrijeme kada se gledalo ko je ko u BiH.
„ U vezi sam već tri godine s djevojkom druge nacionalnosti. Imam i dosta drugova Bošnjaka koje sam upoznao baveći se sportom, oni su iz Bihaća, Sarajeva, Zenice… to je najnormalnija stvar“.
Maturantica banjalučke Tehnološke škole, Jovana, misli drugačije. Nikada nije boravila u Federaciji BiH i smatra da se tamo ne bi osjećala prijatno jer, kako kaže, ona tamo ne pripada. U brak ili vezu s Hrvatom ili Bošnjakom se ne bi upustila.
„Velike su te razlike među ljudima, drugačiji su običaji i sve. Nisam za to“.
Paradoksalni stavovi
Ovaj posljednji stav, Đorđe Tomić asistent na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci opisuje kao paradoksalan i kaže da je takvih primjera mnogo. To se jedino može promijeniti, kako kaže, putovanjima i međusobnim upoznavanjem.
„Riječ je o stečenim predstavma. Gdje su to oni bili u gostima, i gdje su vidjeli te razlike? Da li su ikada vidjeli uživo porodicu druge nacionalnosti za porodičnim ručkom, da li su išli na studentsku razmjenu?”
Jedno ranije istraživanje iz 2012. koje su radili studenti FPN Banjaluka govori da mladi iz Republike Srpske u velikom postotku pripadnike drugih etničkih zajednica doživljavaju kao prijateljske i ravnopravne. Isti ispitanici su se u tom istraživanju u procentu od preko 75% izjasnili da RS u budućnosti vide kao samostalnu državu.
Govoreći o istraživanjima javnog mnjenja, bilo da se radi o etničkim predrasudama ili nečemu drugom, Tomić ističe da je ispitivanje stavova jedan od najtežih zadataka u društvenim naukama i da svako istraživanje ima određene nedostatke. Mnogo toga zavisi od načina na koji se postave pitanja u anketama.
„Kada pogledate splet mišljenja različitih ljudi u različitim situacijama, veoma je teško to statistički izraziti a da dobijete nešto opipljivo. Određene sociološke škole govore čak o nemogućnosti pravog istraživanja, ostala je upamćena ta krilatica da javno mnjenje ne postoji“, zaključuje Tomić.
