Sve životne želje je ispunila i jedino što je preostalo jeste da se ostvari u ulozi majke i tada će, kako kaže, njen život biti prava bajka.
– Oduvijek sam voljela da igram, pjevam i zabavljam ljude, mogla sam satima da budem pred ogledalom i pjevam, kao dijete, u dezodrorans, koji mi je služio kao mikrofon. Znala sam stav svojih roditelja, da moram završiti školu kako bih imala zanat u rukama, pa sam tu svoju želju pokušala da suzbijem dok ne diplomiram, ali nisam uspjela. Sa 14 godina sam počela da pjevam kako bih svojoj porodici obezbijedila koji dinar više, a frizersku školu sam završila kako bih mami udovoljila. Onda je uslijedio period nastupa sa bendom „Strogo povjerljivo“, odlazak u Švajcarsku, gdje sam dvije godine pjevala po klubovima i povratak na festival „Moravski biseri“ u Ćupriji, gdje sam pobijedila i gdje su me svi zapazili, pa je počela moja karijera. To je bio početak sna koji i danas sanjam i ne želim da se budim – počinje priču Seka, koja je sa bratom i majkom izbjegla iz Bosne zbog rata.
– To je bio najteži period u mom životu! Kao i mnogi mladi, tada i ja sam propatila! Vihor rata promijenio život moje porodice. Nestale su sve uspomene jednog dijela mog života. Fotografije, igračke, stvari! Uspjela sam da sa sačuvam jednu sliku mene i mame kada sam baš bila mala i na nju sam jako ponosna!
Ima posebno mjesto u mojoj kući. Slušala sam tada kako su živote izgubili neki ljudi koje sam znala, roditelji mojih drugova, ali sam sve probleme rješavala sama u svoja četiri zida. Nisam htjela da opterećujem svoju majku, koja se borila da nas prehrani. Plakala sam da me niko ne vidi, ali sam postala pravi harambaš, spreman da se bori za sve u životu – sa suzama u očima prisjeća se pjevačica, kojoj je, osim rata, teško pao i razvod mame Ibrime i oca Milorada.
– Njihov razvod mi je srušio tada san o toplom porodičnom gnijezdu, ali sam znala da zbog nesuglasica više ne mogu zajedno da žive. A ona je moj heroj, žena koja je radila dan i noć da bi nas prehranila i izvela na pravi put. Ne postoje riječi kojima mogu da iskažem ono sto osjećam prema njoj i koliko sam joj zahvalna za sve sto je uradila za nas dvoje – ističe Seka, i pored teških životnih sitaucija prisjeća se i one zbog koje i danas često zaplače.
– Najteže da pjevam bilo mi je na dan sahrane mog dede, majčinog oca. To je bilo prije devet godina u Sarajevu. Nikad neću zaboraviti. Sve je bilo zakazano, veliki koncert i dan uoči koncerta javili su mi da je umro. Mama mi je rekla „Stisni zube i izađi pred publiku. Deda bi bio ponosan na tebe“. Na dan sahrane izašla sam pred brojne ljude zapjevala i zaplakala. Bilo je veoma tužno, možda najtužniji dan u mom životu – priznaje Aleksićeva, kojoj su i počeci karijere bili trnoviti jer je odlučila da napusti srednju Poljoprivrednu školu i počne da pjeva, prvo po kafanama
– Vrlo mlada sam počela da nastupam kako bih pomogla majci da se izvučemo iz teškog života u koji smo zapali zbog rata. Ona i brat su išli na svaki moj nastup, a imala sam sreću da sam uvijek imala muzičare koji su o meni brinuli kao o najrođenijoj. Bilo je tada, kao i danas, pijanih gostiju i nasrtljivih, ali moji najbliži su bili uz mene i čuvali me – kaže Seka, koja se ne stidi da prizna da je kao mlada bila u situacijama kada je ostala bez novca.
– Nije me bilo sramota što nekada nisam imala za užinu, ekskurzije, sa tim sam naučila da se izborim i zbog toga sam danas jaka i ne dam na sebe i svoje.
Živjeli smo godinama u sobi koju nam je škola dala da koristimo, spavali smo na strunjačama, a šporet dobili na poklon. Tako da nemanje novaca meni danas nije strano i taj osjećaj nisam izgubila ni sada kada imam mnogo više. Bila sam srećna i tada i sada, to nije stanje mog novčanika, nego duha – ističe folk pjevačica, koja je uvijek vjerovala da će se njen dječji san ostvariti.
– Nisam razmišljala o visinama koje mogu da dosegnem, jer sam samo iskreno radila ono što volim sve ove godine. Dok sam bila dijete, sanjala sam da jednog dana zakoračim na pozornicu, da čujem aplauze, da ljude dodiruje moj glas i da me vole. Danas sve to imam i srećna sam zbog toga, često se pitam šta bi ta mala djevojčica, koja sam bila, rekla ovoj ženi u koju je izrasla.
