Na današnji dan (29. Augusta) 1966. godine, ubijen je Sejid Kutb. On je, kao i svaki drugi čovjek, osoba od koje se ima šta uzeti i naučiti, ali ima i onoga što je za odbaciti, osoba koja potrefi istinu i koja pogriješi. I svejedno slagali se sa njim ili ne, voljeli ga ili ne, moramo se složiti da je ubistvo Sejida Kutba zbog mišljenja ili ideje u koju je vjerovao najbrutalniji, najekstremniji i najnazadniji čin.
Egiptaski predsjednik Abdul-Nasir mislio je da će ubiti ideje ako ubije nosioca tih ideja. O, koje li gluposti! Ta, knjige Sejida Kutba se i dalje štampaju, milioni muslimana čitaju njegov znameniti komentar Kur’ana, Fi Zilalil-Kur’an, kao što mu milioni muslimana predaju rahmet i upućuju dove za njega.
Sejid Kutb je bio bliži književnosti nego jurisprudenciji i šerijatu, u smislu da je bio mislilac više nego pravnik, pisac više nego profesor šerijata. Tu činjenicu previdili su oni koji su ga kritikovali i koji su iz njegovih knjiga uglavnom preuzimali one dijelove gdje je on koristio metaforu, preneseno značenje i umjetnički izraz, jer on je prije svega bio književnik. Njegovi kritičari su naglasak stavili na riječi na štetu značenja, ili na dijelove njegovog teksta kako bi dokazali cijelu njegovu misao. No, onaj ko traži nešto loše on će to i naći.
U nastavku donosimo neke od njegovih misli i izreka:
– Strpljenje poslije pobjede teže je od strpljenja nakon poraza.
– Ne mogu vjerovati da se plemeniti cilj može postići prezrenim sredstvima.
– Organizirano neznanje (džehl) može se poraziti samo organiziranim islamom.
– Sama moć bez ispravnog vjerovanja ne uspostavlja vlast i ne štiti zakon.
– Neću se izvinjavati za svoj rad u ime Allaha.
– Moj kažiprst koji svjedoči Allahovu jedinost, odbija napisati jednu riječ u korist zablude.
