Rođeni Ljubušak, Lučić, inače član Vijeća za suočavanje s prošlošću ispred Vlade Hrvatske, piše tako o „najnovijim tenzijama u Bosni i Hercegovini“, vezanim uz pitanje Izbornoga zakon, kao i za navodne prijetnje člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića “ratom i konfliktom”, te o snimci “koja je uznemirila regiju”, a koja prikazuje mladiće iz kampa za obuku “askera”.
Beograd i Zagreb
“Kamp je izgrađen uz jezero Jelen na teritoriju Tešnja, tik uz granicu općine Usora s većinskim hrvatskim stanovništvom”, upozorava Ivica Lučić.
“Osnovali su ga pripadnici selefijskog pokreta, a polaznici obuke su bošnjački/muslimanski dječaci koji se, po riječima osnivača kampa izrečenim na javnoj televiziji, “brinu o svom tijelu i duhu” i “pripremaju se ‘za ono što dolazi”.
“A šta to dolazi, dodaje Lučić, možemo pretpostavljati i eventualno zaključivati iz prijetnji ratom koje sve češće i otvorenije šalju bošnjački političari i ratni zapovjednici, iz ciljeva obuke koju u zemlji i inozemstvu provode razni ‘askeri’, iz nefunkcioniranja institucija BiH te iz kukavičke i licemjerne šutnje međunarodnih organizacija i evropskih država koje su ‘garant provedbe Daytonskog sporazuma’ i očuvanja mira u BiH”, prenosi Globus.
Prepuštajući istragu o “Askerima” istražnim organima BiH, nameću se neka važna pitanja. Zašto, dok se proruski militanti slobodno kreću od Niša do Banje Luke, a predsjednik RS-a Milorad Dodik naručuje 2.500 komada dugih cijevi, na što ozbiljno upozorava i zapadna javnost, Lučić konstruira tezu o Bošnjacima kao potencijalnoj opasnosti koja će uskoro izazvati novi rat na Balkanu? Je li to dio iste priče u kojem Dragan Čović izjednačava građansku BiH s islamskim kalifatom, a hrvatska predsjednica kolinda Grabar- Kitarović ranije plasira teze o hiljadama džihadista, što ovih dana demantira i Vlada Njemačke?
Bezmalo optužbu identičnu Lučićevoj iznijele su i srbijanske Novosti u novembru 2017. godine, kada su tvrdili da Bakir Izetbegović priprema 9.000 Bošnjaka na rat! Je li to rezultat ovosedmičnog sastanka predsjednice RH i srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića, koji je, opet u Globusu govorio o neophodnosti saradnje Srba i Hrvata, posebno u BiH, “jer se vidi da se kršćani ne odvajaju jedni od drugih”, možemo samo pretpostaviti. Iako bi se, naravno, Izetbegovićevoj politici mnogo toga moglo prigovoriti, čega se autor ovih redaka nije sustezao, tvrdnje o tome da Bošnjaci pripremaju rat i nezavisne analitičare iz regiona, podsjećaju na scenarij uoči agresije devedesetih, te dimnu zavjesu za ko zna kakve planove.
Naivno bi zato bilo vjerovati da iza Lučićevih tvrdnji stoji tek puka želja za privlačenjem pažnje javnosti. Tim prije jer Lučić nije ni puki analitičar, povjesničar i poznavatelj prilika, već eksponent politike koja je svoj epilog dobila u “udruženom zločinačkom poduhvatu”, nedavno u Hagu. I ne samo to, on je učesnik tih prijelomnih događaja u “bespućima povijesti”, povezan bezmalo sa svim pravosnažno osuđenim ratnim zločincima i preminulim učesnicima UZP-a.
Naime, Lučić je, kako se često zaboravlja, ratni načelnik Sigurnosno-informativne službe (SIS) Hrvatskog vijeća obrane i poratni pomoćnik direktora HIS-a. Godinama je bio obavještajac od posebnog povjerenja samog Franje Tuđmana, što svjedoče i Tuđmanovi stenogrami!
On je bio taj, prema dokumentima koji se mogu naći i na stranicama NATO-a, koji je “objedinjuje i kontrolira sve hrvatske obavještajne aktivnosti u BiH”. Lučić je već od 1991. godine uključen u rad Hrvatske demokratske zajednice, pa, recimo, već u avgustu te godine učestvuje na sjednici Glavnog odbora HDZ-a u Prozoru. Nakon što je postavljen za ministra obrane tzv. Herceg-Bosne, Bruno Stojić, u Hagu pravosnažno osuđeni ratni zločinac, predlaže prvom čovjeku te paradržave, Mati Bobanu, Ivicu Lučića kao svog pomoćnika za sigurnost.
Slučaj Rizvanbegović
Šta je bio SIS mogu najbolje posvjedočiti oni koji su pali šaka operativcima kojim je iz Mostara komandovao Lučić. Pod budnim okom SIS-a su se provodila masovna hapšenja Bošnjaka i drugih nehrvata tokom 1993. godine. Pripadnici zloglasne obavještajne službe su do Washingotonskog sporazuma provodili neka od najmonstruoznijih isljeđivanja i mučenja u konclogorima pod kontrolom HVO-a u koje su redovno dolazili.
“Danas nije bilo krivičnih dijela, samo etničko čišćenje muslimana”, piše u jednom dokumentu Vojne policije HVO-a koji je tokom procesa Prliću i druima citiran u Hagu.
Da je o svemu bio detaljno upoznat i sam Lučić svjedoči dokument iz decembra 1993. godine u kojem o ubistvima, silovanjima, pljačkama i drugim zločinima informira i samog Miroslava Tuđmana! Također, prema dokumentu iz arhiva Haškog suda kojeg su objavili hrvatski mediji, a koji potpisuje upravo Lučić, i to ne u ulozi povjesničara nego ratnog načelnika SIS-a, traži se provjera li profesor Filozofskog fakulteta u Sarajevu Fahrudin Rizvanbegović bio vojno angažiran u snagama MOS-a (Muslimanske oružane snage op.aut.), kako je HVO uobičajeno nazivao Armiju RBiH.”
Ukoliko nije, potrebito je na Tomu Šakotu, ravnatelja zatvora Dretelj, uputiti saglasnost da se pusti iz zatvora u svrhu odlaska u inozemstvo”, glasi nalog Ivice Lučića čapljinskoj ispostavi SIS-a. Rizvanbegović bio je prije agresije bio profesor na Univerzitetu u Mostaru, prodekan Pedagoške akademije i predsjednik kulturnog društva Preporod u Stocu, a njegovo puštanje iz Dretelja zahtijevalo je Društvo hrvatskih književnika, urgirajući kod Bobana. Do tada je profesor Rizvanbegović već prošao tešku golgotu logora tzv. Herceg-Bosne koju je opisao i svjedočeći u slučaju Prlić i ostalih u Haškom tribunalu.
Naime, uhapšen je 1. jula 1993. godine i odveden u logor Dretelj, a odatle je useptembru prebačen u zatvor u Ljubuškom.
“Mokrili smo u plastične boce koje smo noću prosipali kroz polupane prozore”, opisao je Rizvanbegović u Hagu.
Jednom dnevno dobijali su hranu i vodu pa je sa 87 spao na 64 kilograma. Najgora su, govorio je Rizvanbegović, bila svakodnevna ponižavanja kojima su bili izloženi. Opisao je kako su zatočenici po diktatu stražara morali da pjevaju pjesme kao što su Ne volim te Alija zato što si balija.. ili Sarajevo ispod Trebevića, bićeš opet Ante Pavelića…
Nezadovoljan što “profesor ne zna da se kaže kruh a ne hljeb”, jedan od stražara primorao je Rizvanbegovića da gleda u podnevno sunce toliko dugo da je privremeno oslijepio. U Ljubuškom, gdje su mu izbijeni zubi, objašnjeno mu je da je uhapšen zbog „rušenja ustavnog porterka Herceg-Bosne“. Gotovo svi muškarci bošnjačke nacionalnosti u Stocu su bili pohapšeni, a mnogi su prošli slične torture ili bili ubijeni.
Poticanje nesuglasica
Koliko je Lučić bio utjecajan svjedoči činjenica da je Rizvanbegović pušten 10. decembra 1993. godine, dakle, samo šest dana nakon što uputio dopis SIS-u u Čapljini. U arhivi HVO se mogu naći brojni dokumenti koje potpisuje upravo Lučić, nekada kao načelnik SIS-a, nekada kao pomoćnik ministra, pomoćnik predstojnika itd.
On izdaje zapovijedi, daje ovlasti operativcima SIS-a da ulaze u logore, čak i saslušavaju upravnike, ostali šefovi SIS-a i operativci njega informiraju o stanju na terenu… To, naravno, znači da je bio debelo uključen u sve ono što se dešavalo na području koje je, prema pravomoćnoj presudi u Haškom tribunalu, bilo obuhvaćeno UZP-om. Da je bio itekako značajan pokazuje i dokument u kojem se samo njemu, te Valentinu Ćoriću, Mladenu Naltiliću Tuti, Milivoju Petkoviću i još nekoliko osoba dozvoljeno da ulaze s automobilom u krug Odjela obrane tzv. Herceg- Bosne. No, za razliku od većine sa spiska, koji s odgovarali za ono što je rađeno tokom agresije na BiH, za Lučića to nije slučaj.
Kako to da bh. tužilaštva, od onog u Mostaru do Tužilaštva BiH u Sarajevu, nisu našli osnova da istraže ulogu jednog od najvažnijih ljudi tzv. Herceg- Bosne koji, očito, nastavlja tamo gdje je stao nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. godine, malo kome će biti jasno?
Da bude tragičnije navedena osoba i nakon haške presude takvoj politici kroz svoje komentare na HRT-u, ali i u „Globusu“, sada iz ugla povjesničara, nastoji potaknuti (ko zna za čije interese) sjeme novog razdora Bošnjaka i Hrvata, te Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a sve pod krinkom neostvarenih hrvatskih nacionalnih interesa. Posljedice takve priče već znamo.
Strojnice iz Praljkovog ureda
Zanimljivo je da Lučić 1. juna 1993. godine piše da je iz 28. maj 1993., u jeku sukoba u Mostaru, ureda general-bojnika, kasnije osuđenog Slobodana Praljka, uzeo tri strojnice marke Ero i 300 metaka. Također, na osnovu dogovora sa Gojkom Šuškom, hrvatskim ministrom odbrane, o Ljube Ćesića Rojsa traži 20 komada UZI-ja i 15 pištolja.
Ivan Lovrenović o Lučiću
Pišući o drami bosanskohercegovačkih Hrvata, slučaju Ivice Lučića spominje i ugledni književnik Ivan Loverenović, navodeći da je za tu dramu, među ostalima, u ogromnoj mjeri “zaslužan” upravo način na koji je zamišljena, propagandno dirigirana, te na terenu ostvarivana ideologija općehrvatskoga nacionalnog interesa (OHNI-ja).
“Stvar je utoliko gora i politički perverznija, što su u tomu aktivno sudjelovale političke, vojne i policijsko-obavještajne strukture i kadrovi iz same BiH, među kojima svakako i sam Lučić, kao šef Tuđmanove i Šuškove policijsko- obavještajne službe u Hercegovini, kojemu „od svibnja 1991. do početka 2000. traje policijsko-obavještajna karijera”, kako sam navodi.
To je poanta i sukus cijele priče o OHNI-ju, koji je u Tuđmanovoj ideologiji – napisao sam – zamišljen tako da bi Hrvati sami sebe trebali prinijeti kao krvnu žrtvu na žrtvenik pri stvaranju države Hrvatske, makar i po cijenu svojega nestanka iz Bosne i nestanka Bosne i Hercegovine „kao kolonijalne tvorevine“ (F. Tuđman). I još su to imali ushićeno prihvatiti kao vrhovni izraz vlastitoga interesa! Također, napisao sam da tek kada se uzroci današnje situacije
Hrvata u Bosni i Hercegovini temeljito prouče i sagledaju iz te perspektive, moguće je razložno i uvjerljivo identificirati i druge uzroke nepovoljnog položaja Hrvata, među kojima i bošnjačku težnju za dominacijom i majorizacijom”.
