DW: Gospodine Šmit, broj potražilaca azila iz zemalja Zapadnog Balkana veliki je već više od dvije godine. Zašto su baš sada ti ljudi na naslovnim stranama njemačke štampe? Zbog ljetnje rupe ili bavarskih konzervativaca?
Manfred Šmit: Potražioci azila sa Zapadnog Balkana ne dospijevaju na naslovne strane zbog ljetnje rupe nego jer broj došljaka predstavlja znatno iskušenje za našu administraciju – pogotovo što se ticalo građana Kosova početkom godine i što se tiče građana Albanije u ovom trenutku. Samo ove godine smo dobili 28.000 zahtjeva za azil iz Albanije. Takav razvoj nismo mogli da prognoziramo i veoma nas je iznenadio.
Vi stoga tvrdite da Kosovo, Albanija, ali i Crna Gora treba da budu na listi „sigurnih zemalja“?
I iz zemalja porijekla koje su danas označene kao sigurne imamo značajan priliv ljudi od 2012. godine. To su Srbija, Bosna i Makedonija. Građani ovih zemalja dobijaju zaštitu u 0,1 do 0,2 odsto slučajeva, dakle praktično nemaju izgleda za azil u Njemačkoj. To je vodilo proglašavanju ovih zemalja – koje su i aspiranti za ulazak u EU – sigurnim zemljama. Isto ove godine vidimo kod Kosova i Albanije: i tu je broj odobrenih zahtjeva praktično nula. Dakle, ako dođe 30.000 potražilaca iz Albanije i mi prihvatimo – i to uz potvrdu suda – 0,1 odsto, onda je iz našeg ugla Albanija svakako kandidat za sigurnu zemlju porijekla.
Ali da li to uopšte pomaže? Iz Srbije, Bosne i Makedonije ne dolazi značajno manje ljudi ni danas, iako te zemlje važe kao sigurne.
Više različitih mjera treba da djeluje u paketu. Označiti zemlju „sigurnom“ svakako treba da bude signal regionu. Ali mi moramo žestoko da skratimo vrijeme trajanja postupka odlučivanja o azilu. Ne smije više biti finansijski isplativo zadržavanje u Njemačkoj. Od avgusta, kada na snagu stupa novi zakon, mi ćemo kod očigledno neosnovanih zahtjeva za azil izricati zabranu ulaska i boravka u šengenskom prostoru. To će posebno pogoditi potražioce azila sa Balkana. Mislim da ustanove za prijem izbjeglica u pokrajinama treba više da se koncentrišu da tim ljudima pomognu u naturi, a manje novcem. Sve te mjere daće efekta tek zajedno. Imamo već napretke što se tiče Srbije: u oktobru i novembru imali smo 3.000 do 3.600 zahtjeva za azil, sada imamo 1.700. Ali da, očekivali smo još veći efekat i zato ćemo posegnuti za daljim mjerama.
Vi govorite o takozvanim „ekonomskim izbjeglicama“. Tvrdite, dakle, da ovi ljudi dolaze samo kako bi u Njemačkoj dobijali džeparac od 143 evra mjesečno po osobi?
Upravo to nam se prenosi na mnogim saslušanjima. Naš osnovni zadatak je da saslušamo potražioca azila, da čujemo priču o njegovom bijegu i situaciji u matičnoj zemlji i da tu priču ocijenimo. U 99 odsto slučajeva čujemo: „Došli smo da tražimo posao; da nam djeca ovde idu u školu; jer je ovdje bolja zdravstvena njega…“ Takođe čujemo da mnogi žele da se zadrže u Njemačkoj pola godine kako bi prikupili dovoljno sredstava da u zemlji porijekla od toga žive devet do dvanaest mjeseci. Kada to čujemo, moj Ured u skladu sa tim i odlučuje.
Pomenuli ste da tek jedan do dva promila ljudi sa Balkana dobije azil – na osnovu čega?
Postoje različite forme azila. Postoje izbjeglice, postoji supsidijarna zaštita – recimo kada nekome u zemlji porijekla prijeti smrtna kazna. I postoji treća forma: kada je neko teško bolestan i ne može biti adekvatno liječen u domovini – takve ljude ne šaljemo nazad. To su razlozi koji ulaze u ovih 0,1 odsto. Sve drugo ne spada pod Ženevsku konvenciju koja reguliše ko je uopšte izbjeglica. Ljudi sa Balkana koji dolaze ovdje ne dolaze iz razloga koje predviđa ta Konvencija. Ima onih koji na saslušanju kažu: „Ostavite me još samo četiri nedjelje ovde, hoću da kupim auto, ponio sam i pare.“ Kada čujete tako nešto, to naprosto nema nikakve veze sa azilom i zaštitom izbjeglica.
Svakako ima i takvih primjera. Ali, gospodine Šmit, isti ljudi u drugim zapadnoevropskim zemljama znatno češće dobijaju zaštitu. Recimo trećina srpskih državljana dobije azil u Francuskoj i Švajcarskoj, dok Finska primi svakog drugog Kosovara. Da li Njemačka prestrogo tumači pravo na azil?
U različite zemlje dolaze veoma različite grupe. Ako recimo u Francusku stiže mnogo maloljetnika bez pratnje roditelja, tamo će kvota prihvaćenih zahtjeva biti različita nego u Njemačkoj, iako ljudi stižu iz istih zemalja. Ne može se previdjeti da 85 odsto zahtjeva ljudi sa Balkana postavljaju upravo u Njemačkoj. Zašto je to tako? To smo pitali i Evropsku agenciju za izbjeglice sa Malte, koja je uradila studiju za nas. Kolege sa Malte su analizirale cijelu Evropu i utvrdili da se sa jedne strane radi o trajanju procesa odlučivanja – on je kod nas predug i rigorozno ćemo ga skratiti – a sa druge strane naravno o isplati novca.
Šta mislite o ideji da se zemljama Balkana ponovo uvedu vize što bi, naravno, neselektivno pogodilo sve tamošnje građane?
Mislim da je uvođenje viza zaista posljednje sredstvo. Mi ovdje imamo znatan broj ljudi sa Balkana na tržištu rada. Trenutno u Saveznoj Republici Njemačkoj boravi oko 700.000 građana iz Srbije, Bosne, Crne Gore, Albanije i Kosova koji imaju dozvolu boravka u EU ili Njemačkoj, koji ovdje potpuno legalno žive i rade. Vraćanje viznog režima bi pogodilo i ljude koji iz tog regiona legalno dolaze u Njemačku i to ne bi bilo pravedno prema njima.
Ukoliko se i zauzda broj potražilaca azila sa Balkana, da li je Njemačka spremna za prijem toliko izbjeglica iz kriznih regiona?
Dobro smo spremni i spremamo se dalje za prave izbjeglice iz kriznih regiona, sa sjevera Iraka, iz Sirije, iz Doline Beka u Libanu – ti ljudi su svakako u sasvim drugačijoj situaciji nego oni na Kosovu ili u Albaniji. Da se još jednom vratim na razmjere: Kada od 200.000 zahtjeva za azil koliko već imamo ove godine čak 94.000 dođe sa Balkana, onda nešto u temelju nije u redu. Ali mi smo spremni za ljude koji dolaze iz područja građanskih i drugih ratova i koji – poput recimo iračkih izbjeglica – u praktično 100 odsto slučajeva dobijaju azil.
*Dr Manfred Šmit, 1959, je od 2010. predsjednik njemačkog Saveznog ureda za migraciju i izbjeglice. Po obrazovanju je doktor pravnih nauka.
