“Kada izračunate da u tu jednu prostoriju od 12 kvadrata sa betonskim podom stanu i šporet, frižider i dva kauča na kojima sjede i spavaju, oni zapravo žive u pet-šest kvadrata, iako se zna da je za jednog čovjeka potrebno najmanje 10 kvadrata.
Riječ je o jednoj od najsiromašnijih porodica u Prijedoru, kojoj stalno obećavaju riješavanje stambenog pitanja. Međutim, situacija se godinama ne mijenja i sve je teža – pričaju mještani Petrova i objašnjavaju da Dragan (11) i Dragana (6) idu u specijalnu školu iz razloga što tamo imaju i besplatan obrok.
Sreća da imaju drva
“Dragan je odličan đak i šesti je razred, a Dragana je prvi. Oni putuju u tu školu u Prijedoru, iako bi po pravilu trebalo da pohađaju ovu redovnu, koja im je blizu kuće”, naglašavaju mještani.
Majka Milena Zdjelar Džodan kaže da su primali 360 KM dječjeg dodatka i pomoći, ali da se ta suma smanjila na 270 KM otkako je Željko završio specijalnu školu i krojački zanat.
“Što kažu naši stari, živimo jedva i doprilike. Ipak, najhitniji nam je novi smještaj, jer mi se djeca zimi uvijek porazboljevaju, pa stalno hodamo po doktorima. Sreća je da imamo zdravstveno osiguranje i da smo obezbijedili drva”, ističe Milena.
Njen suprug Mićo Džodan (43) navodi da im je prije par godina jedan italijanski donator u Petrovu htio kupiti staru kuću i nekoliko dunuma zemlje.
“Međutim, traženo je 32.000 KM, pa je odustao, a bilo je i priča o nekoj kući u Rakelićima. Uglavnom, svake godine se, uprkos obećanjima, udesi da zimujemo u ovoj baraci i kolibi obloženoj ceradom. A miševa i dalje ima, samo više ne skaču po djeci, jer smo postavili otrov ispod kreveta”, kaže Mićo, koji kućni budžet puni nadničarenjem.
“Zimi nema posla. Od škole imam osam razreda, ali znam svašta raditi, u šumi, na građevini… Evo, ako ima nešto za rad, neka mi se ljudi jave na broj 066/856-314. A i najstariji Željko (19) odlično veze, pa neka pozovu ako ima posla za njega”, naglašava Mićo, koji od ratovanja za RS od prvog do posl,ednjeg dana nema nikakvu naknadu.
Za to vrijeme, Milena tvrdi da joj je najvažnije da u kući ima hljeba.
Djeca sanjaju paketiće
“Stoke nema, jer nemamo ni mi gdje biti. Struje imamo, a brojilo ne broji. Ljeti preživljavamo od bašte, a meso rijetko viđamo. Istina, do sada su nam mnogi pomagali u hrani, novcu i garderobi. Hvala tim dobrim ljudima, ali to se brzo potroši, pa onda Jovo nanovo. Ove godine nam nije dolazio niko, a nema više ni veresije u prodavnici”, kaže ova majka petoro djece.
Njeni Miroslav (2) i Željka (3) nikada nisu pogledala crtani film, jer u kući nemaju TV prijemnik.
“Ja sam gledala u školi. Ove godine voljeli bi da dobijemo paketić od Svetog Nikole”, nada se Dragana.
A da su svi zaboravili ovu familiju, govori podatak da im mjesni sveštenik lani nije svetio vodicu.
“Ne znamo zašto, jer je dolazio prije dvije godine. Kako god, slavimo Trifundan. Izbacimo jedan kauč, okupimo se i zapalimo svijeću”, ističe Mićo.
Mrkalj: Kupaju se u lavoru!
Goran Mrkalj iz Petrova, koji u skladu sa mogućnostima pomaže ovoj porodici, ističe da bi im za početak trebalo obezbijediti limeni kontejner sa bar dvije prostorije i organizovati humanitarnu akciju da se kupi građevinski materijal.
“Uvjeren sam da bi mještani pomogli u radovima da im se izgradi nešto kućice, jer ovo se više ne može gledati. Ti ljudi nemaju kupatilo. Kupaju se u lavoru i peru na ruke, a ovamo pričamo o nekakvom suzbijanju “bijele kuge” i funkcionisanju socijalnog sistema koji je vidno zakazao”, kaže Mrkalj.
