Današnje generacije sve više liče na elijensku vrstu ‘borg’ iz serijala ‘Zvjezdane staze’ koje kao jedinke funkcioniraju unutar kolektivne svijesti zvane ‘košnica’.
Moj sin ima deset godina i pripada instant generaciji brzog i zahtjevnog života, ispunjenog tehnologijom.
Za razliku od mog djetinjstva, njegovo je ispunjeno virtualnim doživljajima u kojima nedostaje ono stvarno iskustvo kakvo je imala naša generacija.
Bez takvog iskustva on i njegova generacija u život ulaze nespremne, što ih čini krhkim i slabim u susretu sa životnim izazovima. Nema više one prirodne igre i zabave koju su zamijenili skupi ekrani najsavremenijih tehnoloških uređaja.
Mjesto okupljanja
Bio je kraj ljeta i prvi dan škole. Slika koju nikada neću zaboraviti. Pun razred djece, a ne k’o danas, jedva sakupe petnaestak učenika u prvi razred. Model klupa onaj starinski, čije sjedalo je spojeno sa stolom. Tri reda po pet klupa, a ja sam dobio mjesto u srednjem redu na kraju.
Emir je bio visok i mršav, a pirge na njegovom licu su bile manje zanimljive od novih adidaski poludubokog modela. Bijela boja sa crvenim prugama sa strane. Nismo plakali k’o ovi danas.
Sjećam se kada sam odveo moga sina na upoznavanje prvog dana škole, većina djece je plakala kao da je bila ustravljena onim što ih tamo čeka. Ne znam da li je to do škole i nastavnika ili do roditelja i njihovog predstavljanja škole djeci. Helem, mi nismo plakali već smo bili radoznali a Emir je bio poseban, jer se tokom cijelog tog prvog dana škole okretao i smješkao, a detalj koji mi se duboko urezao u sjećanje bila je škripa koju je proizvodio svojim novim patikama trljajući ih o željeznu šipku na podu koja je spajala sjedalo sa stolom.
Kad god bi ga nastavnica Ljubica ukorila, on bi se uozbiljio, okrenuo i ponašao se kao da ništa nije bilo. A nedugo zatim, ponovo nastavio s istim. Danas moj sin i njegova generacija u školu dolaze sa pametnim telefonima na kojima imaju instaliranu masu nekakvih aplikacija, čiji cilj je samo daljnje otuđivanje od stvarnosti.
Dok smo mi jedni druge zabavljali i nasmijavali, oni danas sjede jedni pored drugih samo fizički prisutni, dok su njihovi umovi duboko zaronjeni u taj neki novi svijet.
Nema one živosti i poleta, ni loptati se ne znaju, a o igranju lastike da i ne govorimo. Nema vidne razlike između dječaka i curica, svi izgledaju isto u toj opijenosti virtualnim svijetom. Možda se jednog dana neko zapita: “Hej, ko nam je dovraga ukrao djecu?!” Ali tada će već biti prekasno da se bilo šta promjeni.
Strijela i praćka
Nije samo škola izmijenila svoju ulogu i smisao, desilo se to i sa komšilukom i okolinom. Ko se danas igra lopte Boga ti? Gdje vidite djecu koja nose strijele i praćke ganjajući se unaokolo? Dok smo se mi okrenuli, život otišao u drugom smjeru.
Dževad je bio stariji od mene i jači, to moram priznati. Ali kada je igra praćke u pitanju, onda tu nisu vrijedila ta mjerila. Na snazi je bilo pravilo “ko koga prvi”. Volio sam se igrati praćke i moram priznati da sam bio vragolast u tome. Duša mi, što kažu, bila pogoditi nekog na suprotnoj strani u mjesto koje nije pokriveno odjećom, jer praćke smo se uglavnom igrali ljeti.
Pogodio sam Dževada sa nekoliko metaka, a njih smo pravili od žice koju smo savijali u oblik malog slova u, a zatim stavljali na lastiku praćke i zatezali, pa nišanili i time jedni druge gađali. Štos je bio prišuljati se “neprijatelju” što bliže po mogućnosti mu doći iza leđa i onda na brzinu opaliti par komada i pobjeći.
Bila je to opasna igra, valjalo je dobro čuvato oči- Danas nema tog rizika i djeca su poprilično sigurna u toplim domovima sa svojim androidima, ali im se zato mozak ispire putem raznoraznih aplikacija i igrica, o YouTubeu da i ne govorimo, ako još ima i Viber i Facebook onda je to krađa stoljeća.
Otmu ti dijete ispred nosa a ti ne možeš ništa, jer kad god pokušaš da mu to uzmeš, taj novi umjetno stvoreni odbrambeni sistem kod njega automatski se suprotstavi i onda čuješ onu standardnu “Ali tata svako danas ima telefon i sve te stvari na njemu”.
Kino u komšijinoj kući
Video player nisam dobio sve do pred sami rat, a televizor u boji sredinom osamdesetih.
Prije toga komšija Rifet jedini je imao video player u kući. Radio je u inostranstvu, a imao sina mojih godina.
Nije vam to bilo k’o danas – gledaš film kad god ti se ćefne. Dozvolu je davala Rifetova supruga, majka tog mog prijatelja i vršnjaka iz komšiluka.
Pravila su bila stroga: ne možeš ući prljav i blatnjav, nego ideš kući da se presvučeš pa dođeš. Nije bilo galame i komentara, tako da je sve ličilo na malo kino.
Najprije smo gledali filmove na njemačkom jeziku, koje Rifet donese kada dođe na odmor. Iako ništa ne razumiješ, ipak ti je to na neki način bio doživljaj. A kada je počela era video klubova, onda nam je Hollywood bukvalno došao u kuću. Da paša moj, odeš u video klub i biraš film po želji.
Eh, kad se sjetim video kaseta i vragolija mojih vršnjaka koje mi danas izgledaju smiješno, ali ipak razumljivo jer takva su vremena bila. Jedan podigne kasetu i onda da bi svi ostali vršnjaci u mjesnoj zajednici mogli da je pogledaju a ne plate, uzme neku drugu kasetu i zamjeni im trake.
Bilo je svašta, neki su znali platiti ceh roditeljskim batinama, ali ipak je to bilo lijep i zanimljivo djetinjstvo. Danas ova djeca imaju online dostupne sve filmove koji su izašli u posljednjih nekoliko decenija, pa čak i one najnovije koji još igraju u kinima. Ali to se više ne gleda ni blizu ko prije, jer kažu stari: „Čega imaš u izobilju, brzo ga se zasitiš.“
Generacija borgova
Koliko su se promijenile ove nove generacije, ni duhova više nema. Sjećam se da su naše generacije uživale u misterioznim pričama o sablastima koje su ljude presretale na putevima i grobljima, ili bi ih zaskočile u vodenicama dok noću melju žito kako bi stigli na vrijeme isporuku dostaviti.
Današnja djeca tim sablastima nisu ni interesantna, kad masa njih uživa u tome i glumi veće sablasti od njih samih. Bilo je to zanimljivo vrijeme u kojem si na brzinu mogao nekom vršnjaku složiti foru da ga iza ćoška čeka neko sablasno biće koje bi uglavnom bilo svijetlo bijele boje.
I tako smo kradomice iz kuća uzimali mamine čaršafe, probijali na njima rupe za oči i ruke, te ih navlačili na glavu i sakrivali se iščekujući nekog od djece da prođe tim putem kako bi ga prestrašili.
Priznajem, bilo je to puno vragolasto, ali ipak zabavno i što je najbitnije niko nije stradao, a djeca u to vrijeme su bila jača neko danas, jer su se kalili u prirodnom ambijentu. Što bi rekao jedan moj prijatelj „Haj sa mnom na motor da ti salijem stravu“ misleći na to da se suočim s tim strahom brze vožnje motorom jednom zauvijek i da ubuduće nemam problema.
Tako je bilo i s tim našim vragolijama poslije kojih smo svaki put izlazili prekaljeniji i jači. Eh da… to je bilo djetinjstvo! Današnje generacije mi sve više liče na elijensku vrstu “borg“ iz serijala „Zvjezdane staze“ koje kao jedinke funkcioniraju unutar kolektivne svijesti zvane „košnica“.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
