“Često se sjetim djedovih priča o tome kako je Baščaršija u vrijeme ramazana drugačije mirisala i disala”, prisjeća se Baščaušević i dodaje da je prema tim kazivanjima Baščaršija čitav dan mirisala na pripremanje iftara i somune.
Iznad danjašnje tramvajske stanice na Baščaršiji se nalazila pekara u koju su ljudi nosili pripremljeno jelo, na primjer Bosanski lonac ili šta god se odlučilo praviti za iftar, da se tamo ispeče.
“Naparavi se lonac, pokrije papirom i odnese u pekaru da se “pihtija po čitav dan”, priča Baščaušević i dodaje da se nakon toga obično nosio i kadaif, da se lagano peče do iftara.
Čaršijom je po čitav dan lebdio miris somuna i da se nešto dobro kuha za iftar, naglasio je on.
Prema starim pričama kojih se sjeća, somun se nekada raznosio na glavi.
“Kad neko naruči somune, dostavljač je na glavu stavljao dasku sa somunima i tako išao na određenu adresu, kaže Baščaušević i dodao da je to bila posebna čar ramazana u to vrijeme.
U poređenju prošlih vremena i ovih danas kaže da misli kako je u novije doba sve nekako drugačije. Čaršija izgleda kao i svakog drugog mjeseca u godini, nema onog nečeg posebnog.
“Ljudi poste, idu u džamiju, pa se okupljaju za iftare, ali ništa nije ostalo od onog starog osjećaja koji je prije vladao”, smatra Baščaušević i dodaje dok su se prije iftari pripremali po čitav dan, a rodbina i komšije sastajali po kućama, danas se okupe u nekom od restorana i to je to.
Prema njegovom mišnjenju sve s nekako modernizovalo i prilagodilo novom ubrzanom načinu života, pa tako i ramazan. Ni topa nije što je nekad bila.
“Prije se to nazivalo umak, a pripremalo se tako što se stavi kašika pravog masla, kašika domaćeg kajmaka i jedno jaje pa u bakarnoj tepsiji istopi na vatri” kaže Baščaušević i uz osmjeh dodaje da nema riječi koje bi opisale kako je tada kuća mirisala.
