U posljednje vrijeme nekako imam osjećaj da je sve više nekih tekstova, komentara i slično kako Sarajevo nije isto, kako je izgubilo ovo, izgubilo ono. Te nema duše, te nema srca, te nema kulture, nema ništa onoga što je imalo ono nekadašnje Sarajevo. Pa se ponekad zabezeknem kako ljudi koji tako grlato kritikuju grad u isto vrijeme, negdje provučeno i kao usput, spomenu kako su im djeca vani, kako su ih sklonili na vrijeme, kako su na vrijeme shvatili da ovo nije mjesto gdje bi željeli da im djeca rastu.
I nekako, htio to ili ne, svaki put me prožme nekakav osjećaj krivice – kao, oni su otišli, ostavili nama u amanet da čuvamo multikulturalnost, muzeje, kulturu, dvorane, sva ona nekadašnja kultna mjesta, ostavili nam grad na čuvanje, a mi ih, koji smo ostali ovdje, krvnički iznevjerili.
A niko neće da se vrati malo unazad i sjeti se kako smo nakon izbora 1990. godine odjednom prestali biti svi Sarajlije. Neko se tada sjetio da je kao Sarajlija zapravo bio ugrožen i da nije imao prava na život kao ostali, pa su ljudi postali preko noći Srbi, Muslimani i Hrvati. I ono nešto malo nas “levata”, koji smo mislili da je važniji ekonomski program Ante Markovića nego što je nacionalni program i ljudska prava zasnovana na vjeri i etničkoj pripadnosti.
Grbavica kao lični iskustvo
Pa su onda polako pred rat počeli da odlaze jedni, pa drugi, pa kad se dobro zapuca zadadoše se u odlazak oni prvi, pa su odlazili oni drugi, a bogme odlazili su i oni treći, tražeći sebi i svojoj djeci bolju budućnost i sigurnije mjesto za život. Pa su onda početkom rata počela da odlaze djeca ovih koji su ostali, malo bolje stojećih Sarajlija ili onih koji su bili na nekom položaju u društvenoj zajednici. Pa se tako odjednom pojaviše i zaslužni kajakaši na brzim vodama, vaterpolisti, skijaši skakači, bacači diska i kladiva, a da ne govorim koliko je tih i takvih odjednom imalo po 15 tekstova po sarajevskim i crnim hronikama koji su im obezbijedili novinarske kartice i nesmetan odlazak iz grada. Pa se odjednom pojaviše i studiji u inostranstvu, kao idealna prilika da skloniš svoje dijete iz ovog ludila.
Grad odjednom počeo rasipati i mijenjati struktura stanovništva. Odjednom su svi bili protjerani. Sa Grbavicom sam – na moju duboku žalost – imao lično iskustvo, kao i mnoge Sarajlije, ali nešto nisam opazio (a nije da nisam pomno pratio) da su ljudi masovno protjerivani sa Ciglana, sa Breke, sa Marijin dvora ili sa Čobanije ili Vratnika?
Međutim, Sarajevo se jeste mijenjalo. A onda su prestankom rata počele i prozivke. Pa se javio jedan pjevač i tobože glumac da da svoju sliku Sarajeva. Pa se javio režiser. Pa se počeli svi javljati, svi “protjerani”, svi koji su u međuvremenu uredno vratili u posjed i prodali stanove, svima Sarajevo u lošem sjećanju, svi kritikuju kako je kasaba, selendra ili varošica, a nikome ne pada na pamet da se vrati. Niti da se sjeti da je baš na njegovo mjesto ili u njegov stan došao neko drugi. Kojeg ja nisam birao. Niti jedan moj komšija koji je rasprodao sve i uhvatio se noge, nije meni pokucao na vrata da kaže: “Jarane, ja odoh, a ovo je čovjek koji je kupio moj stan… fin je pravo, fina familija… da vas upoznam… bićete komšije ubuduće… ipak smo mi finih godina zajedno proveli…” Nije, bogme, niko. Bitno je bilo tušnuti roditeljski stan, uzeti pare i uhvatiti se noge. A još bitnije je sjesti za računar i pljuvati svoj rođeni grad.
Zašto se izvinjavati
Pa se stalno nameće taj osjećaj da mi koji smo ga odbranili treba nekome da se izvinjavamo. Da se izvinemo onima koje niko nije protjerao jer su “protjerani”. Da se izvinemo onima koji su nas gađali, a mi, eto, kao nismo pustili da nas sve pobiju i sve poruše. Da se izvinemo nekima što je Sarajevo najveći grad i zbog toga logično da bude i glavni. Da se izvinemo ostalim gradovima po Bosni i Hercegovini jer Sarajevo ima najveći budžet. Da se izvinemo svim kantonima u Federaciji Bosne i Hercegovine jer djeca rođena ovdje imaju malo bolje uslove za školovanje i ne prebijaju se po kojekakvim domovima.
Da se izvinemo što su Željo i Sarajevo bili više puta prvaci od Slobode, Veleža ili Čelika. Sad treba da se izvinjavamo i onima koju su otišli zato što nismo dovoljno dobro čuvali grad da se ne zatvori muzej, da se ne zatvori Umjetnička galerija, da se nađu sredstva za Mess, koji je mnogo važniji za kulturu od koride i kosidbe, da se izvinemo što Uglješa Uzelac ima ulicu u Doglodima, ili Davor u Nedžarićima. Ili da samo nas bude stid spomenika Mirzi i Davoru. Ili da samo nas bude stid što 99 posto ljudi na Facebooku nije znalo da je nedavno bila godišnjica smrti našem Kemalu.
Sve to je, gospodo, zajednička sramota. I vas koji ste otišli, i nas koji smo ostali. I za sve to nije kriv Sarajlija – ni u Sarajevu- ni u Melburnu. Kriv je onaj Sarajlija glasač kojeg nije briga kada su izbori, kriv je onaj koji se hvali da nije nikad glasao, kriv je onaj koji kaže svakako ne mogu ništa promijeniti, kriv je onaj koji u 7:00 ujutro stane u red da glasa opet za “svoje”, jer važnije je da pobijedi “naš” nego pošten i dobar.
‘Vidi u levata pantalona’
Kriv je onaj što sjedi u kafiću i ispija svoju svakodnevnu kaficu i usput komentariše: “Vidi ovih budala odoše nešto da protestvuju… Vidi u onog levata pantola… I ono bi nešto rušilo…”
Ko zna kojim će životnim putem otići moja djeca. Hoće li ostati ovdje, ili sreću tražiti po bijelom svijetu. Ali, jedno je sigurno. Gdje god da odu, i ja ću biti sa njima. Jer je moje mjesto uz njih. Sigurno neću njih skloniti a ostati ovdje da pljujem po svom gradu i kritikujem kakva je ova današnja omladina u Sarajevu. Niti ću pljuvati iz daljine.
Jer, Sarajevo će za mene uvijek biti najljepši grad na svijetu.
Puna mi je kapa više nekakvog osjećaja krivice i potrebe za izvinjavanjem i pravdanjem svakoj mogućoj šuši.
Uvijek mi je ostala zagonetka što se ove demokratije ne sjetiše malo prije? Dok su 40 godina uživali u socijalizmu, sigurnosti i neradu. Nego se u poznijim godinama sjetiše da su bili zapravo ugroženi, dok su cijelo vrijeme i usput odgajali jednu mrziteljsku generaciju.
