Sarajevo je uvijek bio poseban grad i, bez obzira na to s kakvim se nevoljama u svojoj dugoj historiji susretao, nalazio je snage da ih savlada. Ipak, neki datumi i periodi ostaju da se pamte kao posebno bolni i traumatični, jer govore o snazi i sposobnosti jedne sredine da se odupre zlu u njegovom najelementarnijem obliku. Sarajevo je grad koji se borio protiv fašizma uporno i tvrdoglavo i nekad je iz te borbe izlazilo kao pobjednik, a nekad ne, ali odlučnost njegovih naprednih građana da uvijek budu na braniku univerzalnih vrijednosti ono je po čemu se taj grad razlikuje od mnogih drugih.
Kad priča o svojoj partizanskoj prošlosti i rodnom gradu Sarajevu, Nađa Biser-Taso ne krije emocije koje tu vremešnu, ali izuzetno visprenu ženu podmlađuju i udahnjuju joj snagu za nove životne i društvene borbe. Rođena je 1924. godine i dobro pamti dolazak ustaša u Sarajevo i uspostavu endehazijske vlasti. Iako mnogi danas misle da se Sarajevo “prepustilo” zavojevaču, to nije istina, jer je ilegalni pokret otpora bio izuzetno jak i dobro organiziran, posebno među naprednom omladinom i gimnazijalcima. Nađa Biser-Taso bila je članica SKOJ-a (Savez komunističke omladine Jugoslavije) i, nakon jednog pretresa kuće u kojoj je stanovala, morala je napustiti grad i pridružiti se partizanima.
Pretres stana i aktivnosti SKOJ-a
“Bio je vrlo jak taj lijevi pokret i naročito je bio raširen među srednjoškolskom omladinom. Godine 1942. primljena sam u SKOJ, stroga ilegala je to bila, malo nas je bilo i početkom 1943. godine imala sam sastanak s drugaricom koja je meni bila nadređena, Bahrom Đukić, čiji je brat bio u partizanima od 1941. godine, i ja sam njoj jako vjerovala. Ona me čekala pred Gimnazijom. Nastava se završavala oko šest sati. Ja sam stanovala u Hajduk Veljkovoj i kada smo došle pred kuću, slučajno je tu bila jedna djevojka iz moje kuće. I ona meni kaže: ‘Dvojica ustaških agenata su pred tvojom zgradom.’ I moja drugarica, koja je bila starija, kaže mi: ‘Stani! Ne ulazi, napravi se kao da nisi ništa čula i produžavamo dalje.'”
Te noći nije se vratila kući, jer su u pretresu pronađeni propagandni materijali, i nakon toga je bilo jasno da je njen daljnji boravak u Sarajevu nemoguć. Partija je u takvim slučajevima nalagala da se ugroženi član izmjesti iz grada i pošalje na slobodnu teritoriju.
“Ona je stanovala u Logavinoj, i mi odemo kod nje u kuću. Tu i prenoćim. Kaže mi: ‘Našli su ti kompromitirajući materijal’, a ja sam bila sekretar aktiva. Nisam smjela nositi to u gimnaziju da podijelim i krila sam to u kući u ormaru ispod novina. Oni, kako su vršili pretres, nađu mi sve to. Nije im trebalo više. Onda su čekali, pa kako nisam došla, uzeli su adresu sve rodbine u Sarajevu i obišli. Ja sam sutradan iz kuće moje kolegice otišla u gimnaziju moga brata, koji je bio SKOJ-evac. On mi je rekao da su našli taj materijal i da traje potraga. Dalje je radila SKOJ-evska partijska organizacija. Ja sam kod drugarice ostala još dva dana, dok nije uspostavljena partijska veza, koja je savršeno funkcionirala, i onda smo otišli u partizane. Obukla sam zar [veo], jer je to bilo spasonosno sredstvo. Otišli smo na Marijin Dvor, gdje je bila željeznička stanica. Ćirom se išlo do Ilidže i nazad, jer su mnogi đaci dolazili u školu u Sarajevo. Đaci se vraćaju kući i drugarica mi kaže: ‘Mi ćemo u vagon s đacima, jer oni koji traže propusnice tu neće ulaziti.’ Tako je i bilo.”
Tri kanala za napuštanje Sarajeva
Iz Sarajeva se u to vrijeme u partizane odlazilo kroz tri različita kanala, a Nađa Biser-Taso je preko Ilidže otišla do slobodne teritorije u konjičkom srezu, gdje se u to vrijeme nalazio i Vrhovni štab Narodnoosobodilačke borbe.
“Otišli smo u centar odakle se odlazilo u partizane, a to je bila kuća porodice Tošić. To je partizanska porodica, koja je dala četiri nosioca Partizanske spomenice. To je bio kanal preko kojeg se izlazilo u partizane. Sarajevo je bilo otvoren grad i imao je tri kanala za izlazak u partizane. Jedan kanal je bio Vratnik, drugi Vraca, a treći Ilidža, iz Tošića kuće.”
Po dolasku na Boračko jezero, Nađu Biser-Taso i druge pridošlice dočekuje prekaljeni partizan Ferid Čengić, koji ih raspoređuje na nove zadatke. Njoj određuje da, kao aktivistica SKOJ-a, radi u konjičkom srezu, sve dok na to područje nije došao Pokrajinski komitet Partije iz istočne Bosne, koji su vodili Iso Jovanović i Avdo Humo. Oni Bosance koji su se tu zatekli preraspoređuju u 15. majevičku brigadu. Komandant bataljona u koji je Nađa Biser-Taso raspoređena bio je kasniji narodni heroj Miljenko Cvitković, a član bataljona bio je i Džemal Bijedić.
Dolazak na Boračko jezero Nađa Biser-Taso pamti po još jednoj stvari – tada je prvi put vidjela Josipa Broza Tita, i ne samo to: tada je, prisjeća se, prvi put čula i za postojanje te osobe, jer ilegalci koji su djelovali u Sarajevu, zbog sigurnosnih razloga, nisu imali informacije o vođama NOB-a.
“Bile smo na ulazu u Boračko jezero i ona mi kaže [drugarica Razija Omanović]: ‘Hajde da vidiš ono što nisi vidjela i začudit ćeš se.’ Pošla samm kad tamo čitav Vrhovni štab, koji je tek izišao iz Četvrte ofanzive. ‘Pogledaj’, kaže ona meni, ‘tamo kazan i red za hranu i vidiš onaj prvi što stoji ondje, u redu s onom porcijom, onaj gologlavi – e, to ti je Tito.’ Mi u Sarajevu nismo uopšte čuli za Tita, a bili smo ilegalci. To je bila takva konspiracija, jer ako padneš u zatvor, nemaš šta izdati. Tada sam vidjela Tita i cijeli partizanski vrh – Sretena Žujevića, Aleksandra Rankovića, Mihajla Švabića, Spasiju – Canu Babović, narodnog heroja. To je bilo ohrabrujuće, jer dolaziš u sredinu koja te ne potcjenjuje. Tada sam prvi put vidjela Tita.”
Desant na Drvar
Drugo viđenje Tita bilo je u mnogo opasnijim prilikama, prisjeća se Nađa Biser-Taso, koja je bila živi svjedok Desanta na Drvar. Kao članica 16. muslimanske brigade, bila je određena da ide u Drvar, na partijski kongres. Na taj su put pošli mnogobrojni delegati određeni da prisustvuju kongresu i prisjeća se da je putovanje bilo teško i mukotrpno, jer se od Tuzle do Drvara putovalo duže od mjesec. S delegatima je putovao i Nijaz Dizdarević, kao član pokrajinskog komiteta SKOJ-a, a cijela delegacija imala je i oružanu pratnju.
“Određena su dva bataljona hrvatske brigade, jedan naprijed i jedan nazad, da nas štite. Da se svemu dadne veći značaj, određen je kao pratnja Franjo Herljević, poznati i veliki komandant iz istočne Bosne. Ja sam održala govor i mene zadrže na višem partijskom kursu, jer im se dopao moj govor. Kurs se nije držao u centru Drvara, nego na periferiji. Dvadeset i petog maja se trebao slaviti Titov rođendan, ali naši su došli do obavještenja da se sprema desant na Drvar. Nismo znali kada će, a oni su baš tempirali na Titov rođendan, jer su računali da ćemo biti neoprezni. Morali smo taj dan ranije ustati i nešto smo čitali, kad odjednom vidimo da avioni kruže nad drvarskom kotlinom i da se odvajaju jedrilice pune tih padobranaca. To je dolje mnogo zapucalo i mi smo se jedva izvukli pužući. Da smo bili u centru Drvara, stradali bismo.”
Oslobođenje Sarajeva 6. aprila 1945. glodine Nađža Biser-Taso dočekala je u Tuzli, a već sutradan doputovala je u slobodni rodni grad. Od tada nije napuštala Sarajevo, gdje je provela radni vijek, zasnovala porodicu i otišla u zasluženu penziju. Kad priča o događajima iz Drugog svjetskog rata, kaže da je ponosna što je aktivno učestvovala u borbi protiv fašizma. Danas je najviše ljuti što vidi i osjeća da fašizam nije pobijeđen i da u nekom novom obliku i dalje živi. Misli da se današnje političke strukture trebaju ugledati na partizanske vlasti iz Drugog svjetskog rata, koje su fašizmu neposredno i zakonski osporavale pravo na postojanje.
Fašizam nije pobijeđen
“Fašizam nije pobijeđen. Mi smo praktično pobijedili fašizam i mislili smo u vrijeme socijalističke Jugoslavije da smo ga stvarno pobijedili, jer je postojao zakon koji je ograničavao povratak fašizma. Taj zakon smo mi partizani donijeli 1943. godine, na Drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a u Sanskom Mostu, i odmah se primjenjivao. Onaj ko raspiruje nacionalnu i vjersku mržnju i fašizam, odmah dolazi pod udar zakona. Ovdje je na snazi neofašizam, i to mislim da je vrlo agresivan, pa baš zbog toga ne žele da donesu zakon koji ga ograničava.”
Čudno je, konstatira, da je Sarajevo 1945. godine oslobođeno, 1992. godine odbranjeno, a fašizam ni dalje nije pobijeđen. Zbog toga je važno, naglašava, da se o antifašistima što više govori i da se neprekidno spominju ljudi koji su se borili protiv te civilizacijske pošasti. Osim mnogobrojnih pojedinaca koji su učestvovali u borbi protiv fašizma i okupatora, Nađa Biser-Taso insistira i da se spomenu sarajevske porodice koje su dale više članova NOB-a i bile nosioci otpora i antifašističkih ideja.
“Veliku ulogu su odigrale mnogobrojne sarajevske porodice, kao što su Drašković, Focht, Dugonjić, Kosovac, Džeba, Jovanović, Janjić, Miličević, Jokić… Vrlo je važno da se istaknu ove porodice, jer bez te podrške ne bi se uspjelo. Omanović je bila partizanska porodica, Đukić, Karahasanović, između ostalih, i porodica Lazić, čiji je stub bila majka Mara Lazić i njena tri poginula sina. Ove porodice su bile spremne podnijeti najveće žrtve. Prihvatale su kurire, koje su stizali iz partizanskih jedinica, smještale ilegalce, davale kuće za održavanje ilegalnih sastanaka i čuvale oružje i druge kompromitirajuće stvari.”
