Užurbani prolaznik neće ih ni primijetiti. Ipak, ako se malo duže zadrži ispred glavne Željezničke stanice u Beogradu, shvatiće da mnogi ljudi koji sjede na ogradama ili se okupljaju u kafani preko puta, ne govore srpski i ne djeluju kao obični putnici. Među njima su Paša, Saher i Aid (naslovnha fotografija) – tako su se barem predstavili kada su, bez mnogo razmišljanja, pristali da razgovaraju za Dojče vele. Oni su Jezidi, a iz Iraka su odlučili da pobjegnu pošto je „Islamska država“ zauzela dijelove njihove zemlje i zaprijetila da će pobiti sve pripadnike njihovog naroda.
„Putujemo već četiri mjeseca“, kaže 28-godišnji Paša. „Od Iraka do Srbije išli smo uglavnom pješke. Prije oko mjesec dana krenuli smo iz Srbije u Njemačku, ali nas je uhvatila mađarska policija. Bili smo 20 dana u zatvoru. Tamo smo odbili azil, a potom smo deportovani u Srbiju. Ovdje smo u policiji platili kazne od po 50 evra i dobili rok od deset dana da napustimo zemlju. Sutra ujutru ponovo krećemo ka Njemačkoj“, kaže Paša i pokazuje dokument policije Srbije o zabrani boravka u toj zemlji.
I da nije dobio zabranu, Paša u Srbiji nikako ne bi želio da ostane. Njemačka je jedino mjesto gdje želi da bude i to ne samo zato što tamo ima rođake, nego i zato što je uvjeren da „Njemačka daje azilantima više prava, nego druge zemlje“.
Neprihvatljivo kažnjavanje izbjeglica
Prema nedavno objavljenom izvještaju „Hjuman rajts voč“ (Human Rights Watch – HRW), izbjeglice odnosno potražioci azila u Srbiji, suočavaju se s velikim problemima, jer ih, navodi ta organizacija za zaštitu ljudskih prava, policija Srbije zlostavlja, uskraćuje im zaštitu i istjeruje iz zemlje. Uprkos tim navodima, svi sagovornici DW-a ispred Željezničke stanice tvrde da sa policajcima u Beogradu nisu imali loše iskustvo.
Ipak, mnogi koji su privremeno utočište potražili u Srbiji, zbog ilegalnog boravka nerijetko dobijaju novčanu ili kraću zatvorsku kaznu. Pravni savjetnik nevladine organizacije Beogradski centar za ljudska prava Nikola Kovačević naglašava, međutim, da bi „svaki pripadnik MUP-a morao da zna da je prekršajno kažnjavanje izbjeglica – neprihvatljivo sa stanovišta međunarodnog prava“.
„Ljudi koji dolaze iz Sirije, Iraka, Avganistana, Somalije ili Eritreje su u najvećem broju slučajeva izbjeglice. Neko ne postaje izbjeglica zato što mu je neki nadležni organ rekao: ja ti sada dodjeljujem taj status – izbjeglica je svako ko svoju zemlju porijekla napusti u strahu od progona ili od nasilja opštih razmjera“, objašnjava Kovačević. On dodaje da je stav Beogradskog centra za ljudska prava da svim izbjeglicama, uključujući i one koje ne žele azil u Srbiji, treba obezbijediti egzistencijalni minimum, koji podrazumijeva smještaj, hranu i zdravstvenu zaštitu.
Najveći profiteri – krijumčari
Prema izvještaju Beogradskog centra, od 16.490 potražilaca azila, u centrima za azil u Srbiji smješteno je njih 11.118. Ali neki od centara, oni u Tutinu, Sjenici, Bogovađi, Banji Koviljači i Krnjači, nisu zadovoljavajući. Pored toga, izbjeglice na prvostepenu odluku o azilu, čekaju i do godinu dana što ih odvraća od želje da u Srbiji i ostanu. „Najveći profiteri takve situacije su krijumčari“, zaključuje Vesna Petrović izvršna direktorka Beogradskog centra za ljudska prava. Kako pričaju izbjeglice u Beogradu, za putovanje od Srbije do Njemačke krijumčarima se plaća najmanje 1.700 evra.
I četvoromjesečni put za Pašu, Aida i Sahera organizovala je mreža krijumčara za koje je, kažu, svaki od njih još u Iraku trebalo da obezbijedi po 11.000 dolara. Uprkos tome, trojica Iračana tvrde da su bili izloženi agresiji krijumčara, koji se nisu libili da im u trenucima bijesa, čak i prijete noževima.
Iako je najmlađi, 19-godišnji Saher deluje najmanje uplašeno. Istovremeno, čak i da se domogne Nemačke, budućnost je za njega najneizvesnija jer ga tamo ne čeka baš niko. Cela porodica ostala mu je u Iraku, ali se on nada da će biti taj koji će ih sve dovesti u Nemačku. „U Iraku sam upisao slikarstvo, ali pošto je počeo haos sa ‘Islamskom državom’, nisam ni počeo da studiram. Ako se domognem Njemačke, pokušaću da ponovo upišem likovnu umjetnost“.
Niko od naših sagovornika nema predstavu kako će izgledati njihov novi pokušaj da uđu u Mađarsku, da li će tamo ići sa krijumčarima ili ne, koliko dugo će pješačiti, da li će i ovog, kao i prethodnog puta, biti primorani da spavaju u šumi. Izvjesno je jedno: ako ponovo budu uhvaćeni, prijeti im zatvorska kazna od tri godine.
