Slučaj je htio da me Oliverova smrt sustigne u onome gradu u kojem on, kako se zarekao, više nikad neće zapjevati, piše za Jutarnji.hr Miljenko Jerković.
Lijep, hladovinast kraj, ulica u kojoj je prije stotinu i nešto godina osnovan prvi budistički hram u Srbiji, miris svježeg kruha, blizina Bajlonijeve pijace, nazvane po Ignjatu Bajloniju, češkom Jevrejinu, industrijalcu i dobročinitelju, i nikad posvećen evangelistički hram, u koji je neke naše godine Mira Trajlović uselila Bitef teatar, pa je na kraju povjerovala da joj je diranje u crkvu nanijelo smrtnu bolest. I nekako je prirodno da me njegova smrt zatekne tu, jer nigdje nakon rata o Oliveru Dragojeviću nisam toliko mislio kao kada bih nakratko, na dva-tri dana, na pet, na sedam dana, doputovao u Beograd.
Tako je bilo još 1999. kada se dolazak u ovaj grad činio opasnim, kada je sve još bilo na rubu gnjeva i propasti, pa je i putovanje pomalo izgledalo kao prelazak, istina nevidljive, linije fronta. Koješta je tada bilo tuđe i potencijalno neprijateljsko, ali po kafićima, u kavanama, birtijama i krčmama, s kompakt diskova i s prastarih kazeta, iz najmodernijih i najrashrndanijih, najšuškavijih zvučnika čuo se Oliver. Stari predratni hitovi i sasvim nove snimke. Isto će ostati sve do danas, samo što će se ponegdje i ponekad njegov glas smjenjivati sa Gibonnijevim.
Valjda sam tisuću hiljada puta poželio da se muzika promijeni, da čujem nešto od onog što pasivno slušam po zagrebačkim kafićima, kafanama i krčmama, ali želja mi uglavnom ne bi bila ispunjena. Oliver je u Beogradu bio čežnja za morem, ali mnogo više od toga za normalnošću, za civilnošću i civilizacijom, za nastavkom neke davno prekinute epohe, čežnja za Rimom iz vremena kada je Rim bio svijet i kada su njime vladali neki dobri carevi.
U neka doba, tokom tih godina, on je obznanio da više nikad neće zapjevati na koncertu u Beogradu.
Ali to nije narušilo njegov status u ovdašnjim zvučnicima. Svi drugi dolazili bi da otpjevaju svoje, zvijezde iz vremena jugoslavenske estrade, a onda i neke nove hrvatske zvijezde koje se Jugoslavije i ne sjećaju, samo njega nije bilo. I to je bila jedna od rijetkih nepromjenjivih, da kažemo načelnih odluka na kraju jednoga u suštini nedovršenog i nedovršivog rata. Ništa on loše nije rekao o Beogradu i o Srbiji, ni riječi grdnje ni mržnje, samo da više neće pjevati.
Neke stvari su naprosto nepopravljive, pa je zbog nekoga svog osjećaja nepopravljivosti Oliver tako odlučio. I ta odluka, sa svim njezinim posljedicama, pripada samo njemu i nikome više. Uostalom, samo je on i mogao reći da više nikad neće zapjevati, a da se iz svih zvučnika svejedno čuje njegova pjesma.
Istog dana putovao sam u Zagreb.
Iz zvučnika u autu čuo se novi album Ede Maajke, a ja sam i dalje mislio o Oliveru. Zatim su pristizali vlastodržački telegrami, patetični, slabo motivirani, iz kojih se vidi da ti ljudi, ili njihovi savjetnici, ništa ne čitaju, pa onda ne umiju ni pisati, a u Splitu se na dvoru spontano okupio nekakav ženski zbor, i oko tog zbora tisuću ljudi, da onako slobodno, bez plana i reda, pjevaju Oliverove pjesme.
Katamaran će ga, čitam, voziti do Vela Luke, gdje će ga u nepoznat sat ukopati u prisustvu obitelji. I sve je najednom čisto, jasno i nedodirljivo, sve je tako da ga ne može sustići ni zamutiti i zaprljati nijedna krivo napisana i izrečena riječ.
Tu gdje se uglavnom riče, muče, kokodače i mekeće, i gdje je upotreba ljudskog i hrvatskog jezika već sama po sebi subverzivni čin, tu gdje je svako slavlje karikatura i nehotično ruganje slavlju, tu gdje je već svaka žalost smiješna i groteskna, pa se nakaznom čini i svaka ljepota, tu jednog pjevača ispraća tako čist i nevin ljudski čin. Odlazi on kao kad se iznenada niza stijenje spusti sjeverac i raspuše i raznese mokre plahte na konopcu.
Diljem interneta i po regionalnim televizijskim i radijskim stanicama obični ljudi i urednici izabiru njegove pjesme. Uglavnom tužne balade, melankolične, bezbroj puta čuvene pjesme s dalmatinskih festivala, mnoge od njih nepodnošljive od bezbrojnih ponavljanja, ali su i one sad obavijene aurom njegove smrti, pa poprimaju nešto sakralno, crkveno, misno, rekvijemično. Smrt nas oslobađa dokolice, oslobađa nas usputnih i preživljenih kič osjećaja… Smrt je uvod u novi kič. U Oliverovom slučaju, čudom, nije tako.
Meni se, međutim, tko zna kako i zašto, u uho zavukao, pa neće da ode, stih i refren koji tko zna kad sam zadnji put čuo. Moralo je to biti jako, jako davno. Ali znam dobro kad sam ga čuo prvi put: na školskoj kino predstavi, u zimu godine 1978. na 1979, dan prije nego što ću završiti u krevetu s visokom temperaturom: “Nek nas sete ove slike/na tu decu, na te đake/što su mali, mali za vojnike/a veliki za junake.” Film je režirao vjerojatno i najveći hrvatski filmski redatelj Branko Bauer, glazbu je pisao Zoran Simjanović, a tekst pjesme Duško Radović.
“Crna mračna sila/u susret im kreće/plakala bi deca/al vojnici neće”, pjevao je Oliver Dragojević, pjeva i danas – zahvaljujući YouTubeu, u jednoj od onih svojih pjesama koje će, srećom, ostati nepotrošene, jer nisu pogodne za masovnu i učestalu upotrebu, ali će se svejedno zavući čovjeku u uho, pa ga danima neće ostavljati na miru. Dobro je kad pjesmu napiše veliki pjesnik – a Duško Radović bio je takav, kao i Tomislav Zuppa, kao i Jakša Fiamengo – pa onome u čije se uho uvukla stihovi ne padaju teško.
“Zelenu granu s tugom žuta voća”, pjesmu Tina Ujevića, koja mi sljedeća u uho zađe, uglazbio je 1976. Zdenko Runjić. Oliver ju je otpjevao u jednoj od večeri Splitskog festivala, pa ju je cijela zemlja slušala tokom sljedećih tko zna koliko godina. Iako je pjesama bilo više nego danas, njihove sezone trajale su mnogo duže.
Ni nju, kao ni Zuppinu (i, opet, Runjićevu) “Galeb i ja”, nitko više ne bi trebao pjevati. Ali ne u znak sjećanja na Olivera Dragojevića, nego zato što ove, kao i mnoge druge pjesme, loše zvuče ako ih on ne otpjeva. Kriva melodija, pogrešne pauze, gluha, prazna, nijema pjesma…
Nabrzinu napisana, namjenska pjesma za televizijsku seriju “Vruć vetar”, muzika Vojkan Borisavljević, tekst Ljiljana Pavić, morala je biti i vrlo brzo snimljena. A tko bi posao pjevanja obavio tako brzo i lako kao Oliver Dragojević. I koliko god se olakim činilo, u posljednje dvije strofe skutrila se Oliverova smrt, koja će na njega čekati sljedećih trideset i devet godina: “Gledam jer želim sve da pamtim/nebo, kamen i ptice u letu/gledam i kad zatvorim oči/bit ćemo zajedno u dalekom svijetu /// Beskrajne ravnice gledam/pozdravljam te, zemljo, zemljo moja/ti ćeš me čekati, jedina ti.”
Umjesto fraza, umjesto izgubljene posljednje bitke i sličnih zvizdarija, ostaju mjesta u njegovim pjesmama na kojim ga je čekala smrt.
Takvih mjesta je mnogo, čak i u onim najusputnijim, čak i u onim veselim pjesmicama. Preko njih je prelazio lako i sigurno, ne znajući za njih. Njegov dah sad je na živim i neprecizno obrađenim snimcima, tamo gdje ga ton majstor nije prebrisao. Samo na takvim je mjestima Oliverov dah. I tu se njegova smrt razlikuje od smrti njegovih slušača. Njihov dah nitko više ne može čuti.
