S vremena na vrijeme u javnosti se pojavi informacija u kojoj se karijera ali i privatni život pjevača Šake Polumente stavi u negativan kontekst. On, međutim, uprkos svemu tome, traje na estradi već dvije i po decenije i već duži period važi za jednog od najtraženijih pjevača za žive nastupe. Ponosan je na Crnu Goru kao svoju kolijevku, na Beograd koji mu je, kako tvrdi, u životu sve lijepo dao, na sve krajeve bivše Jugoslavije gdje je gostovaao i bio odlično primljen…
-Mogu da bez ikakvog okolišanja kažem da moja priča, i sve što sam uradio i radim, može da bude uzor u regionu. Mene slušaju sve boje i nacije, na mojim nastupima se prepoznaje da smo svi jedna duša, iz bilo koje bivše republike. I kako onda ne bih volio sav taj narod, kada sam i ja taj narod ili dio njega, i kad je taj narod bio uz mene i u vrijeme kad je bilo najgore. Niko nije pitao, pa ko je taj Šako, odakle dolazi, kakvo mu je to ime i prezime, već su uživali u mojim pjesmama, osjetili su kakav sam, prepoznali da sam duša od čovjeka, i zato su mi uzvratili ljubav, podržali me i podržavaju i zato ovoliko i trajem. Ja kad uđem u lokal gdje treba da nastupim, ja želim da svu svoju energiju prenesem na sve prisutne, da budem odgovoran, pošten, i da se svi odlično provedu.
Čuli smo da ste i strastven sportski navijač i da i sportisti vole da vas slušaju?
Pokušao sam da se prisjetim i saberem i ja mislim da sam odgledao oko 900 utakmica, što klubova, što reprezentacija, bilo gdje, i srpskih, i bosanskih, i hrvatskih klubova, gledam sve i gdje god stignem, reprezentacije naročito. Morate da volite i podržavate ako ste tu odrasli, ako ste sa svim tim ljudima i dijelite život, i njegove dobre i loše strane. Da ne pričam sad o Crnogorcima, postao sam nekakav simbol sporta i sportista, često pejvam za njih, ali, recimo, Srbija slavi medalju košrakaša, i šalju mi avion da dođem da pjevam na proslavi, pa nema govora da ću da odbijem i da to ne ispratim i ne ispoštujem. A, onda upoznaš sportiste, većina su su to divni momci, i tako još više nastojite da budete uz njih, da ih bodrite, radujete se.
Gdje ste proveli vrijeme u periodu pandemije, gdje ste se „sklonili“ od korona virusa?
Tri mjeseca sam bio na Adi Bojani. Nisam sebi dozvolio da padnem u letargiju i onda sam najviše vremena uzimao gitaru i stvarao pjesme. Vrlo sam kreativan i nadam se da će iz svega toga nastati nešto dobro. Tokom svoje karijere koja traje od 1995. godine objavio sam 11 albuma, a onda kao i većina više radio singlove, mada sam ja i pre tri-četiri godine objavio jedan CD. I mogu vam reći da još nisam odustao od tih nosača zvuka. Mislim da pjevač kao što sam ja, sa bogatom karijerom, zaslužuje i treba da svojoj publici podari bar još jedan dobar album. Namjeravam da se pozabavim time, da uradim i što više spotova i to poklonim ljudima.
Računate vjerovatno na svoje pjesme, ali i od autora sa kojima ste i do sada sarađivali?!
Tako je. Sarađivao sam sa mnogima i svi su oni uglavnom i sada u igri, od Dragana Brajovića Braje, preko Vuka Matića, Andreja Jakšića, Damira Handanovića, Dragana Kovačevića Struje, Branislava Samardžića, radim i sa autorima iz Bosne koji su napravili dobru priču u ovom poslu, ima i autora iz Hrvatske, Crne Gore… Ima dosta materijala, svašta sam nešto pomiješao, tako da ću dati vremenu da to sve izbalansira, da se iskristališe, i onda će samo najbolje da ostane da se snimi. Vrijeme je velike konkurencije, bar po broju onih koji se žele baviti ovim poslom, snimaju se pjesme ovakve i onakve, bez ikakvog trajanja, jer narod je taj koji će da peontira, da odabere najbolje, ono što valja. Mene nisu dali i ne daju godinama, skoro 90 odsto pjevača je devalviralo, a ja sam uvijek tu.
