Informacija da je pjevačica Nikolija Jovanović, kćerka folk zvijezde Vesne Zmijanac, u trećem mjesecu trudnoće izgubila bebu potvrdilo je samo šturo oglašavanje na društvenim mrežama, a nesuđena baka, koja se posebno radovala potomstvu, odjednom je zaćutala i slomljena bolom prestala da daje bilo kakve izjave.
Iako su mediji na sve načine pokušali da dobiju bar riječ, Vesna je svoju izjavu, zapravo, dala petnaest godina ranije, u autobiografiji “Kad zamirišu jorgovani”. Dakako potresni redovi, opisuju njenu životnu dramu, ali i ukazuju na duboko ukorijenjenu bol zbog koje se još jednom u životu povukla u tišinu svog doma. Možda nakon čitanja ovoga postaje jasnija i cijela priča oko Nikolijine trudnoće…
Pročitajte dio iz Vesnine autobiografije u kom opisuje najteže trenutke svog života:
“Druga polovina osamdesetih, vrijeme moje najveće slave. Pokrenuo se taj ogromni i moćni mehanizam, počelo je da se događa ono što nikada do tada nije zabilježeno u narodnoj muzici. I dok se meni, u meni i oko mene događalo to o čemu govorim, i u čemu sam se kako-tako snalazila – životne niti, tkane voljom Gospoda, upredale su i jedno drugo, veličanstveno u svojoj posebnosti povedosmo, uz koga je trebalo da konačno i ja uzrim, uzrim kao žena, kao majka. No, te niti, vjerovatno i mojom krivicom i zbog mog načina života, nisu izdržale.
Bilo mi je, naime, suđeno da u vrijeme moje najveće slave spoznam i najveće duhovne muke, da veliku radost zbog velikog uspjeha potisnem i isto tolikom (još i većom, zapravo!) žalošću, da kroz lako podnošljivu, malu i kratkotrajnu fizičku patnju tijela spoznam i onaj ogromni, jedva izdrživi i vječno prisutan bol, bol koji gubitak djeteta ostavlja u roditelju.
Naše prvo dijete, sina, Vlada Jovanović i ja izgubili smo 1986. godine, kada sam bila u sedmom mjesecu trudnoće. Spontani pobačaj dogodio se u pauzi koncerta u Mladenovcu.
I ne zamjerite mi što tu scenu (porođaja koji je iznenada i prijevremeno otpočeo i faktički se događao u garderobi iza bine hale u Mladenovcu, a trajao je i u toku puta do Beograda, pa i nekoliko minuta u bolnici) ne mogu da opišem čak ni danas, kada je prilično vremena proteklo. Jer, to je jedan od onih bolova koji još uvijek boli, praznina koja još uvijek zjapi istom tamom, i kad god se toga sjetim (a sećam se vrlo često), uvijek mi se utroba zgrči, uvijek mi se zguti u grlu i uvijek sebe kaznim pitanjem (na koje još od onda slutim odgovor) – da li sam i koliko sam ja (načinom svog života, prije svega) kriva za to što se dogodilo?
U prvih nekoliko nedjelja nakon toga, dok je bol zbog gubitka bio još svjež, željela sam da i ja nestanem, da me nema. Krivila sam sebe, ne tražeći nijednu olakšavajuću okolnost, i pri tom sam samoj sebi smišljala takve patnje i muke kao kaznu, da sam, možda, u jednom trenutku i prešla onu granicu koja razdvaja svjesno sagledavanje činjenica od umišljenih, pomalo i bolesnih, u svakom slučaju pogrešnih (i grješnih!) zaključaka.
No, život je tekao dalje. Posao je tražio svoje. Ponovo su zakazivana gostovanja otkazana zbog moje nesrećom prekinute trudnoće, a ja sam se svemu tome predala sa još većim žarom, u još bržem (gotovo bjesomučnom) tempu – želeći, valjda, da bježanjem u rad, u naprezanja i umor, zaboravim i tu neizlječivu ranu na duši (ona tjelesna, naravno, nije ni vrijedna pomena).
Nisam ni slutila da me, na nesreću, isto to – i još teže i gore jer je ponovljeno i u vrlo kratkom vremenskom razmaku – čeka već nepunu godinu kasnije.
Vladino i moje drugo nesuđeno dijete, takođe sin, i takođe u sedmom mjesecu trudnoće, izgubila sam pod približno istim okolnostima 1987. godine. Pitala sam se i onda, i još uvek se ponekad zapitam – čime sam zaslužila da mi se dogodi to što mi se dogodilo? Zbrajala sam (i još uvijek ih zbrajam) sve moje greške i grijehove, sva moja voljna i nevoljna nepočinstva, sve moje bjesove i posebno izražene mane, sve one ružne pomisli koje sam o nekome ili nečemu imala, sve ono ne baš pohvalno što sam i sebi i drugima učinila, sve ono lijepo i dobro što nisam ni sebi ni drugima učinila (a mogla sam ili sam morala), sve one trenutke u kojima sam nekoga (pa makar i nehotice) ovim ili onim, što sam rekla ili uradila, povrijedila – i tražila u svemu tome korijene i razloge takve i tolike kazne koja mi je dosuđena. I, nakupilo se toga, nije da nije. Već sam prilično dugo i burno, nestašno živjela, pa bi se štošta tu moglo pronaći što i nije baš nešto čime se valja dičiti.
Život mi je, takav kakav mi je bio – dao šanse (takve kakve mi je dao), i ja sam ih iskoristila tako kako sam umjela. Mnogo šta sam mogla (a mnogo šta i nisam!), možda, drugačije da uradim. No, svejedno – mislim da sam dovoljno platila i da sam svojom patnjom odgovorila na sva ona nekadašnja pitanja koja sam sebi postavljala, kao i na ova – koja tim povodom, pokadšto i danas sebi postavim. Dovoljno sam platila. Mislim, tačnije, da sam preskupo platila. Da sam preplatila. Mislim i ja, a i moji nerođeni sinovi – da je što se naše krvi tiče danak namiren. Da je što se naših isplakanih i neisplakanih suza tiče – sve, ali baš sve namireno.
Sjećam se, tako sam nekako razmišljala i onda. Nesrećna i očajna jer mi se opet dogodilo to što mi se dogodilo, ja sam u sebi (i oko sebe) tražila neki znak, neku potvrdu da je konačno – ovom drugom žrtvom – knez tame i zla utolio svoju glad i da ja, poslije toga, smijem da imam nadu da iz mog života, iz mene, ipak može nastati novi život. Pa valjda je, mislila sam, sada dosta. Stvarno sam platila punu cijenu. Nemoguće je, hrabrila sam se, da to sve baš mora tako. Da je tako zauvijek presuđeno.
I, našla sam znak, našla sam putokaz. On je, naravno, bio u meni. U mojoj snazi, u mojoj volji, u mojoj spoznaji da svaka patnja pročišćava i čeliči, a velika patnja čovjeka čini dostojnim iskupljenja i iscjeljenja. Pronašla sam znak u kajanju, u samosudu savjesti, u bolnom, ali oslobađajućem porinuću u najtamnije kutke sopstvenog uma i duše. U mojoj želji da i još nekome u mom životu (osim samoj sebi) ja budem najvoljenije biće na svetu – da budem majka. I osjećajući da je ta moja kajanjem potvrđena želja dovoljan zalog budućeg srećnog ishoda, odlazeći pravo iz bolnice (poslije intervencije) na dodjelu statue “Oskara popularnosti”, odlučila sam da u svom ličnom životu više nikada sebi ne dopustim da mi bilo šta bude važnije od sopstvenog mira, zdravlja i saglasja sa zakonima koji čovjekovim životima upravljaju i čine ga takvom pojavom pred kojom sve ono ostalo izgleda malo, ništavno i nevažno.
Godinu 1989. obilježila su dva događaja, koji bez ikakve sumnje predstavljaju najznačajnije trenutke u mom profesionalnom i ličnom životu. Početkom godine objavila sam (uz veliku i nesebičnu pomoć mog velikog prijatelja Dina) ploču pod nazivom “Kad zamirišu jorgovani”, a devetnaestog dana mjeseca oktobra rodila sam kćerku Nikoliju.
Poslije toga, poslije ta dva – ponavljam – najznačajnija i najradosnija događaja, više ništa (do dana današnjeg) u mom životu nije bilo kao prije. Ovog puta, poučena (i kažnjena!) prethodnim iskustvima, sljedstveno mojoj odluci da ću – ako mi šansa bude pružena, a Bog milostiv prema meni – sve ostalo potčiniti tome da postanem majka, ja sam svoju trudnoću od njenog početka riješila da odležim i da je održavam pod konstantnim nadzorom ljekara. Shodno tome sam sve svoje obaveze i sva gostovanja otkazala i otišla u Zagreb, na kliniku, pod nadzor i staranje doktora Asima Kurjaka, mog velikog prijatelja i, kasnije, pred samo Nikolijino rođenja – mog vjenčanog kuma, budući da smo Vlada i ja tek nekoliko nedjelja pred moj porođaj naš zajednički život i formalno ozvaničili brakom.
Nikada u svom dotadašnjem životu nisam imala takvu strepnju, niti sam osjećala takav strah, kako je to bio slučaj tokom tih sedam mjeseci mog ležanja u bolnici. I ništa mi nije prije toga (a ni poslije toga) toliko značilo – kao da ovaj put sve bude u redu, da ovog puta uspijem da iz sebe na svjetlo dana iznesem najvrednije što sam ikada u sebi imala – život.
Na svako pomjeranje u stomaku – mene je oblivao hladan znoj. Na svaki Nikolijin pokret ja sam se u panici trzala. Na svako žiganje u krstima ili majušni bol u karlici ja sam panično zvala Asima.
Devetnaestog oktobra 1989. godine, u osam i trideset ujutru, poslije rutinski izvedenog carskog reza, rodila se moja kćerka Nikolija, koja je ime dobila po svojoj baki, Vladinoj majci.
Mojoj sreći, mom ponosu nigdje kraja. I mada su mediji cijelu moju trudnoću pomno pratili (čak su bile objavljivane fotografije na kojima sam sa “stomakom do zuba”) – tek tada je nastala prava jagma za mnom. I za mojim malim, živim paketićem – od koga se nisam razdvajala. Sjećam se mnogih fotografija objavljenih u raznim novinama. Nikolija je bila, valjda, jedna od najslikanijih beba u zemlji. Ako ne i najslikanija. A ja valjda najsrećnija žena, najsrećnija majka”.
