Priča o djelu graditelja osmanskog sultana Sulejmana, novu dimenziju dobila je početkom emitiranja televizijske serije o tom vladaru, a inžinjerijsko čudo 16. vijeka, Sulejmanov most u Osijeku u Hrvatskoj, ponovo će ugledati svjetlo dana.
Most sultana Sulejmana Veličanstvenog, izgrađen u 16 stoljeću u hrvatskom gradu Osijeku, ponovno će biti izgrađen na istom mjestu gdje se i nalazio nekoliko stoljeća ranije.
Za vrijeme 46 godina duge vladavine sultana Sulejmana, pod čijem vodstvom je Osmansko carstvo doseglo svoj vrhunac, osmanske građevine i arhitektura doživjeli su puni procvat.
Sultan Sulejman i njegovi arhitekti iza sebe su ostavili mnogo mostova, džamija, biblioteka i ostalih građevina širom nekadašnjeg Osmanskog carstva.
Neke od njih su Stari most (1557-1566), Karađozbegova džamija (1557) u Mostaru, Aladža džamija u Foči (1550-1551), Bajrakli džamija u Beogradu te mnogi drugi kulturni i vjerski objekti.
Međutim, jedan arhitektonski projekat posebno je zadivio Evropljane, zbog čega je najavljen kao najveći graditeljski poduhvat u Evropi.
S obzirom da su svi pohodi prema Zapadu vodili preko Osijeka, Osmanlije su prilikom svakog dolaska u grad iznova gradili drvene mostove, jer su ih prilikom svakog prolaska spaljivali.
Za prijelaz mnogobrojne osmanlijske vojske bio je potreban čvrst most preko Drave pa je Hamza-beg, navodno u 17 dana, zaposlivši oko 25.000 ljudi, završio izgradnju glasovitog Sulejmanovog mosta.
Iako je to ustvari bila cesta od hrastovih trupaca dugačka oko osam kilometara, u to vrijeme takav most nije postojao nigdje u Evropi te je važio za novo svjetsko čudo.
Taj most je dugo nakon sultanova prelaska ostao u trajnom posjedu osječke utvrde spajajući ponovno Slavoniju s Baranjom ali je paljen nekoliko puta kroz historiju tako da već početkom 18 stoljeća o njemu nema spomena.
Sulejmanov most u Osijeku danas više ne postoji, na njega samo podsjeća zanimljiva spomen ploča na obje obale Drave, tačno na mjestima gdje je počinjao i završavao.
Most su kroz historiju uvijek pokušavali srušiti i zapaliti jer je on bio strateški objekt Otomanskog carstva. 1664. godine most je jednom zapaljen, dakle potomak Nikole Šubića Zrinjskog ga je uspio zapaliti i ošteti. Nakon toga je obnovljen, a nakon početka austro-ugarske dominacije Osijek je 1687. godine prešao u austrijske ruke i tada most više nije bio potreban. On je oštećen u slučaju povratka Turaka, a 1690-tih godina je ponovno paljen.
Priča o mostu ponovno je oživljena 2009. godine kada su ronioci slučajno u jezeru Đola u Dardi, nekoliko kilometara od Osijeka, pronašli čudne stupove.
Ambasador Republike Turske u Hrvatskoj Burak Ozugergin kazao je za Anadolu Agency (AA) da su nakon ispitivanja drveta na Floridi ustanovili da se radi o drvetu iz 1560.-tih godina što je povezano sa dolaskom Osmanlija i naravno sultanom Sulejmanom.
Prema njegovim riječima, nakon obavljenih istraživanja i saznanja da je riječ o Sulejmanovom mostu, Hrvati su upoznali predstavnike Turske u Hrvatskoj o njihovom saznanju.
Turski ambasador dodaje da postoji mnogo građevina iz doba Osmanlija u zemljama regije ali da Turska zna da je to sada baština te zemlje u kojoj se nalazi, tačnije zajednička baština zemlje u kojoj se nalazi i Turske.
Tako da se u posljednje vrijeme, kako je rekao, budi uspavani dio u građanima Hrvatske koji ih veže sa Jugoistočnom Evropom i Malom Azijom. Jedan od dokaza je svakako zainteresovanost za ponovnu izgradnju Sulejmanovog mosta u Osijeku.
“Tek nakon karbonske analize je utvrđeno da je riječ o objektu koji je podignut u 16 stoljeću, dakle oko 1560-tih godina što naravno koincidira sa Sulejmanovim mostom preko rijeke Drave i Baranjskih močvara izgrađenom 1566. godine”, počeo je priču o mostu predsjednik Društva Hrvatsko-turskog prijateljstva Osijek, Damir Jurić.
Most je otprilike 120 godina bio u funkciji. Sigurno je da je ogromna masa ljudi gradila most te je dokazano da je izgrađen za vrlo kratko vrijeme.
“Kako je most drveni ništa od njega nije ostalo iznad zemlje, a mi ne znamo ni gdje se nalazio, niti kako je izgledao. Sada prvi puta i to u vodi nalazimo trupce koji su vrlo kvalitetni, od hrastovog drveta iz Pačvanskih šuma koje se nalaze između Vinkovaca i Županje. To je utvrđeno u jednom laboratoriju na Floridi”, pojasnio je Jurić za AA.
Po onome što je ekipa AA zabilježila na terenu, trupci su odlično sačuvani u vodi jer je na tom području močvarna zemlja koja je vjerovatno sačuvala dosta toga, dok su svi nadzemni ostaci davno nestali.
Kako kaže Jurić, ovo je prva prilika da se, na temelju pronađenih trupaca, ustanovi tačna putanja Sulejmanovog mosta.
“Sada imamo jednu točku i samo nju pratimo. Močvare su isušene, to je danas poljoprivredno zemljište ali nema nikakvih objekata, gradova niti sela tako da je sigurno više od 90 posto trase sačuvano”, pojasnio je Jurić.
Prema njegovim riječima, onog momenta kada bude počelo arheološko istraživanje moći će stupićima označiti trasu mosta i jednoga dana ga obnoviti.
Na temelju grafika savremenika, špijuna, vojnika, trgovaca koji su obilazili Sulejmanov most postoje pretpostavke da je most malo krivudao jer je močvara bila toliko teška da je neke stvari trebalo zaobići.
“On je definitivno bio dug osam kilometara i širok šest metara te je u prvo vrijeme služio za vojne svrhe, za pohode sultana Sulejmana prema Beču u toj njegovoj zadnjoj godini vladavine, a potom služio kao značajan trgovački punkt”, istakao je Jurić tokom razgovora.
Sulejmanov most je na neki način dao ekonomsko značenje gradu Osijeku, a prema riječima nekih inženjera i historičara tehnologije, on je zbog načina kako je napravljen i svoje veličine, bio inženjersko čudo za 16 stoljeće.
“On je bio čuveni, glasoviti most kod Osijeka”, dodao je Jurić.
Za sada postoje pretpostavke da je čuveni Sulejmanov most građen u fazama, a da je građa uglavnom bila pripremljena do dolaska glavnine vojske koja ga je gradila.
“To je bio ogroman logistički poduhvat. To je bila mobilizacija cijele vojne sile Otomanskog carstva da se osvoji Austrija, odnosno Beč”, kazao je Jurić.
Prema njegovim riječima, danas bi bio poduhvat da se napravi jedan ovakav most.
Za ponovnu izgradnju Sulejmanovog mosta, koji je bio najznačajniji objekt koji je Osijek ikad imao, je prije svega, zainteresovan grad Osijek.
“Tu su evropski fondovi koje ćemo sigurno kandidirati kada dođe vrijeme jer taj most ima razne funkcije od povezivanja naroda, obnove povijesne baštine, a ima i komercijalni efekt”, pojasnio je Jurić.
Tokom same gradnje mosta bili bi organizovani festivali koji bi se zvali “Mladi ljudi iz cijele Evrope” u cilju druženja, učenja o starim zanatima ali i da pomažu u gradnji mosta.
Sama izgradnja je već događaj, a možemo je odužiti na više godina jer to je pokušaj ponovnog stvaranja ambijenta koji je tu bio, a nestao”, pojasnio je Jurić i dodao da bi se na taj način definitivno promovisala turska kultura zato što je ona važan dio hrvatske kulture, posebno Slavonije.
Prema njegovim riječima, masa riječi dolazi iz turskog jezika, jela iz otomanske gastronomije ali je proteklih stoljeća to bilo zaboravljeno.
“Sad je prilika da u Evropi u 21 stoljeću, kada je Hrvatska ušla u Evropsku uniju (EU), Turska teži da uđe u EU, na ovaj način pokažemo, nakon svih tih konflikata koje smo imali, da stvari gradimo na novim temeljima i da koristimo dobre stvari iz naših kontakata koje smo imali tih proteklih stoljeća”, naglasio je Jurić.
Govoreći o projektu gradnje mosta, Jurić kaže da je riječ o ozbiljnom, skupom projektu.
“Njegovo istraživanje, njegova obnova su evropski projekt”, pojasnio je Jurić.
On ističe da je prošlo 300 i više godina od ratova sa Turcima te da se stvari sada gledaju u nekom drugom svijetlu.
“Turska je sada jedna dinamična, zanimljiva zemlja sa vrlo popularnim serijama koje se ovdje jako gledaju. Tako da se dogodilo to da su serija o Sulejmanu Veličanstvenom i naša inicijativa došli zajedno”, pojasnio je Jurić.
Kako kaže, na njima je sada da se prisjete prošlosti i naprave jednu priču koja je zanimljiva cijeloj Evropi.
Građani Hrvatske ali i cijelog regiona su u posljednje vrijeme dosta zainteresovani za tursku kulturu i tradiciju ali i serije koje se prikazuju na tv ekranima.
“Interesantno je vidjeti zašto turske serije dopiru do naših gledatelja, a vjerovatno zato što se prepoznaju neki kulturni običaju koji su nam bliski”.
