Ubistvo Huske Miljkovića zabilježio je Skender Kulenović: “Bilo je to u petak u podne kad muslimani u džamiji klanjaju džumu. Kažu, bila su trojica ubica. Huska je bio u prvom safu, odmah poslije hodže, a ubice kažu – iza Huske, da ga stalno imaju na oku. Mogu zamisliti tu jezivu situaciju. Huska čelom ljubi zemlju ne sluteći da će uskoro u nju. I šta se u tom trenutku dešava u ubicama? Kako se oni osjećaju? Molitva se završila i počelo je izlaženje. Mirno i spokojno vjerničko izlaženje i oblačenje obuće pred džamijom. Njih trojica išli su za Huskom. I kad se u džamijskom trijemu sageo da dohvati svoje cipele, svoje vječno nezašnjirane cipele, sasuli su mu u leđa šaržere. Huska je pao na mjestu mrtav po cipelama. Ubice su pobjegle. Nastala je panična pometnja”
Dugo je zapostavljano pitanje muslimanskih vojnih formacija u Drugom svjetskom ratu na prostoru Bosne i Hercegovine. Osim studije Adnana Jahića Muslimanske formacije tuzlanskog kraja u Drugom svjetskom ratu postoji veoma mali broj fragmenata koji tretiraju organiziranje Bošnjaka u odbrani domovine od neprijatelja. Mr. sc. Fikret Midžić u tekstu Muslimanska milicija Huske Miljkovića u Cazinskoj krajini objašnjava da je stvaranje muslimanskih vojnih formacija bio prirodan izraz muslimanske svijesti o nužnosti vlastite odbrane, odnosno samoodbrane u vremenu kada jednom dijelu muslimana nije bilo do političkih igara i ideoloških špekulacija. “Muslimanska građanska politika u uslovima okupacije Kraljevine Jugoslavije slijedila je tendenciju JMO, da zaštitu muslimanskih interesa traži od vladajućih faktora. Realnost muslimanskog položaja je bila veoma složena i neminovno podsticala na razmišljanje u raznim pravcima. Ukoliko je u početku među Muslimanima i bilo oduševljenja i iluzija za NDH, kako je rat odmicao takvih oduševljenja je bilo sve manje i manje. U takvom položaju muslimanskog stanovništva dva pravca muslimanske građanske politike imala su realnu šansu da dobiju podršku i uporište: jedan pravac polazi od ocjena da su nakon teških stradanja u stihiji ustanka muslimanski seljaci bili spremni da oružjem u ruci brane svoja sela od svakog napada. Na drugoj strani, ustaški režim NDH podržava stvaranje takvih vojnih formacija jer su ih podržavali u borbi protiv ustanika“, piše Midžić. Stvaranje muslimanskih vojnih formacija podržavali su i oni krugovi bošnjačkog stanovništva koji su načelno bili protiv NDH, smatrajući da bi takve formacije mogle doprinijeti nezavisnosti i autonomiji muslimana u Bosni i Hercegovini. Međutim, ovakva stajališta ostala su bez neophodne političke podrške, a njihovom potpunom gašenju doprinijela je činjenica da su mnoge muslimanske formacije početkom 1944. godine prešle na stranu partizanskog pokreta. Takvo stanje nije bilo na području čitave zemlje. Odmetnuvši se od partizana, Huska Miljković formirao je u augustu 1943. godine Muslimansku miliciju koja je okupila vojsku dezertera. Politička igra koju je vodio između Nijemaca, četnika, ustaša i partizana uzdigla ga je na tron stvarnog vladara Cazinske krajine.
SMIONI PJEŠAK NA TRONU CAZINSKE KRAJINE
Husein Miljković Huska rođen je u selu Dabravine, u općini Velika Kladuša. Na nišanu u haremu džamije u Velikoj Kladuši piše da je rođen 7. marta 1906. godine, iako neki historičari smatraju da je rođen godinu prije. Još kao dječak odlikovao se velikom smionošću i hrabrošću. Zahvaljujući prirodnoj korpulentnosti, bio je fizički izuzetno sposoban. Bio je poznat kao izuzetan pješak pa se znao okladiti da za jednu noć može prepješačiti od Cazina do Zagreba. Svi su ga poznavali kao izrazito pobožnog čovjeka. Midžić navodi da je čitao mnogo svjetovnih i duhovnih knjiga te da je tokom ramazana predvodio teravih-namaz. Oženio se Mihadom Murtić, s kojom je 1933. godine dobio kćer Bejzadu. Samo pet mejseci nakon poroda Mihada umire, a Huska Bejzadu predaje na brigu njenoj nani te je redovno obilazi. Kao dobar poznavalac historije Bosne i Hercegovine, odgajan na epskim pjesmama o krajiškim junacima, Huska je imao viziju da muslimane učini ravnopravnim s drugim narodima Jugoslavije. Često je tvrdio da bi “muslimani u ovom ratu mogli postati najveće žrtve”. Godine 1938. postao je član Komunističke partije Jugoslavije. Zahvaljujući svom ukupnom radu, 1942. godine postaje član Okružnog komiteta Karlovac, a ubrzo nakon formiranja Komiteta KPJ za Kotar Cazin njegov politički sektretar. Nakon oslobođenja Velike Kladuše 23. februara 1942. godine, ovaj je grad postao politički i vojni centar cijelog područja, a za komandanta je postavljen Huska Miljković. „Oslobađanjem Velike Kladuše, narod Cazinske krajine je u njemu prepoznao vođu i borca protiv fašizma. Narod Cazinske krajine je ukupni NOP povezivao sa Huskom Miljkovićem. On je na oslobođenoj teritoriji uživao glas legendarnog junaka, a po neoslobođenoj teritoriji širile su se o njemu razne priče i šapatom ga dizale u nebesa, stvarajući od njega veličinu. Huski su odgovarale te legende, razvijale mu već tada samoljublje, da je on najbolji i jedini predstavnik Cazinske krajine. To je kasnije rezultiralo sukobom i sa Hamdijom Omanovićem i Hakijom Pozdercem, što će se, postupno, pretvoriti u lični obračun oko prevlasti“, piše Midžić. To ponajbolje ilustrira jedno pismo koje je Huska uputio Jovici Lončaru, u kojem između ostalog piše: “Ja nisam plaćenik ni sluga okupatora, nego sin našeg naroda. Smrt me ne plaši, ne pitam hoće li rat završiti, ne pitam kad će rat završiti i šta će rat dobiti, poludio nisam. Dolazi do borbe iz dana u dan s partizanima… Nije mi to drago ali je to meni nametnuto. Vi ste dozvolili da klika Hamdije Osmanovića stvara odred Cazinski uz pomoć Banije… Puče puška i stvori se rat između nas i partizana. Ako vi rat budete sa mnom tražili, vi ćete zaboraviti ustaše i Nijemce”, prijetio je Huska. O uzrocima razlaza Huske Miljkovića s partizanima pisala je Merisa Karović u tekstu Muslimanske milicije u Bosni i Hercegovini 1941-1945. “Početkom 1943. godine počela je njemačka operacija Vajs, u komunističkoj terminologiji poznatija kao IV neprijateljska ofanziva. Huska je smatrao da domaći vojnici ne bi trebali napuštati svoj zavičaj i da moraju ostati u Cazinskoj krajini po svaku cijenu. Međutim, poznata partizanska taktika, da kad partizani iscrpe snagu u jednom području, prebacuju svoje jedinice na drugi teritorij, došla je do izražaja”, tvrdi Karović. Nakon povlačenja partizana iz Kladuše, Huska je redovno održavao sastanke s pojedincima iz naroda. Poznajući mentalitet muslimana iz svoga kraja, nastupao je autoritativno i naredbodavno, što je bespogovorno prihvaćano. Nezadovoljan rukovodstvom Bosanske krajine, ne prihvatajući da Huska odlazi u domobrane, ali ni tada ne dovodi u pitanje opstanak partizana na Kordunu pa Midžić postavlja logično pitanje: da li je Huska otišao u domobrane po partijskoj liniji, da oko sebe okupi što veći broj muslimana a onda formira svoju miliciju? Ne treba zaboraviti da su u štabu Korduna znali za Huskinu priču da će on “formirati svoju vojsku”.
OSNIVANJE MUSLIMANSKE MILICIJE
Sredinom augusta 1943. godine Huska užurbano okuplja pristalice pod zastavu Muslimanske milicije. Prve su čete formirane u Trnovu kod Velike Kladuše, a kasnije u Donjoj Slapnici, gdje je bilo i prvo komandno mjesto. Svakodnevno se povećavao broj njegovih pristalica. Nije mu bilo važno da li je neko ranije bio s domobranima, ustašama ili partizanima. Najvažnije je bilo da ima oružje. Njegova vojska bila je muslimanska, a podržavao ju je izvjestan broj imama, kao i manji broj građanskih elemenata. Huskina muslimanska milicija razlikovala se od drugih muslimanskih formacija po tome što nije nastala s ciljem zaštite muslimanskog stanovništva od četničkih dejstava, kao što je bio slučaj u Istočnoj Bosni, već je njen primarni motiv bilo pomirenje s drugima, i u tome je njena izrazita specifičnost u odnosu na druge. Muslimanska milicija brojala je jadanaest bataljona od ukupno 9.000 vojnika, pa ne čudi da ju je partijski vrh proglasio prijetnjom za NOP. Po ocjeni njemačkih vojnih krugova, osnivanje Muslimanske milicije Huske Miljkovića bio je pokazatelj da muslimani počinju izgrađivati odbojan stav spram NDH te da počinju gajiti ideju o autonomnoj Bosni i Hercegovini pod njemačkim protektoratom. Cazinskim sporazumom Huska je od Nijemaca dobio svoje legitimno operativno područje, što je i bio njegov krajnji cilj. Granica tog područja išla je linijom Mala Kladuša – Slapnica, Todorovo, Bužim, Skokovi, Tržac – Otoka, Stijena, Koprivna, Gata i Vrsta. Na tom je području vlast zvanično pripadala Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, ali je ona bila više simbolična. “Iz ovih pregovora se može izvesti zaključak da je Huska pragmatički ocijenio one uslove koji će najbolje odgovarati Cazinskoj krajini, ali i njegovoj ličnoj poziciji. Sve je ovo svakako utjecalo na produbljivanje muslimansko-hrvatske konfrontacije, odnosno, sve se više širi i produbljuje prices unutrašnjeg rasturanja NDH”, zaključuje Midžić. Naravno, ustaška politika osporavala je bilo kakvu autonomnost Muslimanskoj miliciji Huske Miljkovića na područjima koje je ona operativno pokrivala. Čuvši za Huskino istupanje iz partizana, Draža Mihajlović poslao je depešu svojim komandantima u Zapadnoj Bosni u kojoj je, između ostalog, naredio da s Huskom “hvataju punu vezu”. Na sastanku između kapetana Vojislava Perišića i Huske Miljkovića u oktobru 1943. godine, Perišić nastoji Huskinu vojsku privući na stranu četnika kao “muslimanske četnike”. I na drugom je sastanku Perišić pokušao razgovarati o tome, ali Huska ne samo da nije htio razgovarati o “muslimanskim četnicima” nego je prema četnicima pokazivao otvorenu netrpeljivost. Na osnovu ovog susreta, navodi Midžić, četnici su zaključili da je Huska veoma opasan, da nastoji održati dobru vezu sa svim zaraćenim stranama te da koristi svakog za jačanje vlastite vojne formacije. Tako je Huska odbio četnike. Ipak, njegova je uloga nepristrasnog promatrača koji brine o muslimanima Cazinske krajine uskoro završila. Usred sve dominantnije uloge NOP-a u neposrednoj blizini, Miljković ocjenjuje da je najbolje priključiti se partizanima.
ATENTAT PRED DŽAMIJOM
Povratkom u partizane, mnogi profašistički elementi osjećali su se izdanim. S druge strane, partizani su degradirali njegov značaj upravo zbog njegove odluke da jedno vrijeme pruži podršku Nijemcima i domobranima. “Nestalo je njegove discipline i mnogi su to iskoristili. Huska je već iza sebe imao izbjegnuta dva atentata i svakog je trenutka očekivao treći, koji je za njega bio koban. (…) Na drugoj strani, proces navodnog čišćenja od koljača u Huskinim jedinicama prešao je svaku mjeru. Počeli su se odvoditi mnogi pošteni Krajišnici kojima se gubio svaki trag”, piše Midžić, navodeći da su svi imali interes da uklone Husku. I sam je znao da mu se sprema atentat. Krajem aprila došao je u rodno selo, a na kućnom pragu dočekala ga je najstarija sestra Fatura riječima: “Što si doš’o iz Cazina, sprema se banda na tebe!?” Huska je na to odgovorio da se on nikog ne boji osim Boga. Atentatori Bajro Keserović i Emin Okanović, kako navodi Midžić, nisu smjeli bez izdatog naloga likvidirati krajiškog junaka. Detaljne su okolnosti Huskinog ubistva odatle nerasvijetljene. U jednom je svom eseju Skender Kulenović, kao aktivan učesnik NOP-a, zabilježio je svoja saznanja u vezi s tim događajem. “Direktiva za ubistvo došla je kažu i vjerovati je, iz njemačkog štaba. Čini se da su se Nijemci, ako ničem drugom, nadali da će tim umorstvom izazvati pometnju na tom terenu i na taj način olakšati povlačenje svojih snaga Unskom prugom. Druga verzija bila je da su Husku ubili neki njegovi rođaci, ustaše, iz osvete na svoju inicijativu. Bilo kako bilo, bilo je to u petak u podne kad muslimani u džamiji klanjaju džumu. Kažu, bila su trojica ubica. Kažu isto tako da su cijelo prije podne držali Husku na oku. Tražili su najzgodnije mjesto gdje će ga iza leđa ubiti. Tako su za njim ušli i u džamiju. Da li je to za njih bila nužda ili su smatrali da je džamija najzgodnije mjesto za ubistvo – ko bi to znao. Tek – u samoj džamiji za vrijeme molitve, ubiti ga, to ni ubice nisu smjele: morali su znati da je to bilo odvratno i onima koji su mrzili Husku. Tako su odabrali trenutak pred džamijom, poslije molitve. Huska je bio u prvom safu, odmah poslije hodže, a ubice kažu – iza Huske, da ga stalno imaju na oku. Mogu zamisliti tu jezivu situaciju. Huska čelom ljubi zemlju ne sluteći da će uskoro u nju. I šta se u tom trenutku dešava u ubicama? Kako se oni osjećaju? Molitva se završila i počelo je izlaženje. Mirno i spokojno vjerničko izlaženje i oblačenje obuće pred džamijom. Njih trojica išli su za Huskom. I kad se u džamijskom trijemu sageo da dohvati svoje cipele, svoje vječno nezašnjirane cipele, sasuli su mu u leđa šaržere. Huska je pao na mjestu mrtav po cipelama. Ubice su pobjegle. Nastala je panična pometnja”, zapisao je Skender Kulenović koji je, baš kao i Alija Isaković s istom namjerom, dugo skupljao građu pripremajući roman o ovom legenedarnom Krajišniku.
