Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov rijetko govori besmislice. Naprotiv, on na međunarodnoj sceni slovi kao vrlo iskusan diplomat koji zna što radi. Kada o podjeli Makedonije između Albanije i Bugarske govori netko kao što je recimo Vladimir Žirinovski, pa čak i netko poput ministra odrane Rusije Sergeja Šojgua, nema razloga za nervozu. Ali Lavrov je čovjek koji ne iznosi tek tako nešto toliko “zapaljivo”.
Kao prvo: zašto ministar vanjskih poslova Rusije govori o podjeli Makedonije samo između Bugarske i Albanije? Zar sljedbenici tradicije i poznavatelji geopolitičke situacije ne misle da aspiracije prema Makedoniji imaju i Grčka i Srbija? U Srbiji se već tjednima, a pogotovo nakon incidenata u Kumanovu, glasno govori o mogućem raspadu Makedonije i podjeli između četiri spomenute zemlje. Ali Lavrov Srbiju i Grčku nije spomenuo i za to postoji jednostavno objašnjenje. Na temelju vlastitih stavova, Kremlj propagira uvjerenje da svi problemi u međunarodnoj politici potječu od Sjedinjenih Američkih Država. To se odnosi kako na Ukrajinu i Gruziju, tako i na Balkan. Lavrov govori o “utjecaju izvana” na događaje u Makedoniji i o pritisku na premijera Nikolu Gruevskog zato što nije podržao sankcije protiv Rusije. Te sankcije nisu podržali ni u Srbiji, a jasno je i da aktualna grčka vlada igra nemoralnu i opasnu igru sa sankcijama jer pokušava trgovati i s Bruxellesom i s Moskvom.
Prema tome, izjava Lavrova može se tumačiti i ovako: Washington “podbada” loše, proameričke vlade u Albaniji i Bugarskoj, kako bi podijelile Makedoniju, a “dobri” – Skoplje, Beograd i Atena – samo su zainteresirani za jačanje ekonomskih veza s Rusijom i održavanje ravnoteže.
Moskovski scenarij
Ne može se sa sigurnošću reći znači li izjava Sergeja Lavrova upravo to, ali takva bi hipoteza u svakom slučaju bila u skladu s arhaičnim načinom razmišljanja diplomacije u Moskvi i dugogodišnjim sklonostima Rusije da, u vlastitom interesu, provocira sukobe na Balkanu. Pritom ne bi trebalo zaboraviti ni da je Kremlj po pitanju Krima i u Ukrajini, jednostrano prekršio međunarodno pravo i nepovredivost teritorijalnih granica. Dakle, izjave o mogućoj podjeli teritorija Makedonije u potpunosti se uklapaju u novu politiku Kremlja. I nije slučajno baš Lavrov bio prvi političar tog ranga koji je glasno iznio razmišljanja na tu temu.
Iza takvih vizija leži uvjerenje da – ukoliko se kriza u Makedoniji smišljeno i ciljano “etnizira” – u jednom trenutku može doći do konstelacije u kojoj bi se Albanci odlučili na otcjepljenje, a Skoplje i Sofija zbližili.
Poznato je da je u bugarskom javnom mnijenju latentno prisutna povijesno sporna ideja o “povratku Makedonaca kući”, a za Skoplje bi to, navodno, bila šansa da “uskoči u brzi vlak za EU”. Ali jedan takav, hvala Bogu za sada samo hipotetski scenarij, sadrži toliko eksplozivnog potencijala da je bolje da o njemu ni ne razmišljamo.
Lavrovljeva izjava predstavlja novi izazov za već ionako preopterećenu međunarodnu politiku. Stalno se ponavlja da bi Bruxelles trebao s više pozornosti pratiti razvoj događaja na Balkanu. Grčka i makedonska kriza ponovno su podsjetile na već zaboravljeni spor oko imena zbog kojeg Atena blokira pregovore o članstvu Makedonije u EU-u.
Kako će EU reagirati ako sadašnja grčka vlada, pritisnuta ekonomskom krizom, odluči pokušati trgovati tim sporom kako bi dobila oprost dijela dugova? Što znači izjava Tomislava Nikolića da se Kosovo treba vratiti u granice Srbije? Zar nije odricanje od tog zahtjeva bio glavni uvjet za početak pregovora o članstvu Srbije u EU-u? Situacija je u ovom trenutku apsolutno nepregledna.
Jedino što se može sagledati golim okom jest definitivan interes Bugarske da ne odstupa od opće politike EU-a. I da, pored toga, inzistira na još dvije stvari: nepovredivosti granica i što je brže mogućem približavanju Europske unije njezinim susjedama – Makedoniji i Srbiji. Samo ta tri preduvjeta jamče očuvanje mira u regiji.
