Slabost visokog predstavnika je samo jedan od simptoma neuspjeha međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini, kaže u intervjuu za Al Jazeeru David Pettigrew, profesor filozofije i studija holokausta i genocida na američkom Državnom univerzitetu Južni Connecticut.
Pettigrew, koji je veliki dio svog rada posvetio istraživanju stradanja građana Bosne i Hercegovine u proteklom ratu, smatra da se mora priznati činjenica da je trenutna situacija, koja je rezultat Daytonskog mirovnog sporazuma, u toj zemlji potpuno neodrživa.
Kao glavnog krivca za situaciju u kojoj se nalazi Bosni i Hercegovini vidi predsjednika bh. entiteta Republika Srpska Milorada Dodika.
“Kada dobijemo priznanje da je ono što radi vodstvo RS-a potpuno neprihvatljivo, onda će proces traženja solucije, put ka pravdi i pomirenju, biti moguć”, smatra Pettigrew.
- Haški sud je završio rad presudama Ratku Mladiću i hrvatskoj šestorki. Presude su podigle dodatne tenzije u regiji, a čini se da je pritom malo ko razmišljao o žrtvama. Kada pogledate šta je sve Haški sud uradio od početka njegovog djelovanja pa do sada, da li je ispunio zadatak?
– Rekao bih da je ICTY uradio važan posao, dok sami proces nije bio savršen. U jednu ruku, Tribunal je, barem simbolično, bio bedem protiv nekažnjivosti. Tribunalova suđenja su rezultirala signifikantnim i historijskim presudama, primjerice za genocid, u brojnim slučajevima povezanim sa Srebrenicom (nedavno u slučajevima Radovan Karadžić i Ratko Mladić), ali i revolucionarnim presudama za silovanje kao zločin protiv čovječnosti (Kunarac, Foča). S druge strane, oni koji su osuđeni za slučaj Foča su već pušteni iz zatvora, kao i Momčilo Krajišnik i Biljana Plavšić. Tu se postavlja pitanje u kojoj mjeri Tribunal procjenjuje težinu njihovih zločina. Proces se, također, činio nesavršenim kada je dogovor između Tužilaštva i Sudskog vijeća rezultirao eliminacijom navodnih zločina iz optužnice, kao u slučaju Karadžić, kada su brojne općine, uključujući Višegrad, maknute iz optužnice, ili u slučaju Mladić, gdje je skoro 40 posto navodnih zločina maknuto iz optužnice.
Moguće da je otklanjanje takvih optužbi oslabilo slučaj Tužilaštva. Moguće da je ovo rezultiralo neuspjehom da se dođe do presude za genocid u drugim općinama i presude za zločine počinjene, primjerice, u Prijedoru, uključujući napade na sela s civilima i koncentracijske logore u Omarskoj, Trnopolje i Keraterm. Neuspjeh da se dođe do presude za genocid u slučaju ovih zločina je duboko zabrinjavajući.
Još jedna stvar koja me brine u vezi s procesom je da je Tribunal promovirao svoju “pravednost i nepristranost”, a da je tvrdio da “ne uzima nikakvu stranu u sukobu”. Tribunal tvrdi da je “cilj ICTY-a odvraćanje od budućih zločina i pružanje pravde hiljadama žrtava i njihovim porodicama, čime doprinosi trajnom miru u bivšoj Jugoslaviji”. Ali, ova pozicija je možda previdila činjenicu da je ultranacionalistička ideologija, koja ima korijene u Srbiji, bila ona koja je iznova osuđivana, kroz svoje počinitelje genocida.
Politička nestabilnost u regiji, potaknuta rastućim nacionalizmom u Srbiji i RS-u, aktivno prijeti svakoj vrsti mira obećanoj u suđenjima ICTY-a. Postoje limiti u mogućnosti ICTY-a da doprinese dugotrajnom miru, kada su, odmah nakon presude Mladiću, u Višegradu otkriveni murali Karadžića i Mladića. Također, postoje limiti u mogućnosti ICTY-a da doprinese dugotrajnom miru, kada na Vracama [u Istočnom Sarajevu] i dalje stoji ploča posvećena Mladiću, i to na lokaciji odakle su napadnuti civili u Sarajevu. U svijetlu ovih limita legalnog procesa, mora biti nađena druga strategija kojom bi efektivno mogli odgovoriti na glorifikaciju osuđenih ratnih zločinaca.
- Da li je međunarodna zajednica uradila dovoljno da regiji donese mir i stabilnost?
– Po mom mišljenju, međunarodna zajednica je zakazala u Bosni. Koju god je vrijednost Dejtonski sporazum imao kao mirovni sporazum koji je zaustavio srpsku agresiju, mora se reći da on nije “dobro sazrio” i da potrebni i efektivni napori gradnje nacije nisu završeni. Dio problema je bio da je visoki predstavnik, iskusan i pametan diplomata, 2006. godine ostao bez svojih moći kada nije moga koristiti Bonske ovlasti. Slabost visokog predstavnika je samo jedan od simptoma neuspjeha međunarodne zajednice. U vremenu nakon 2006. godine separatističke ultranacionalističe ideologije i retorike su sve više dominirale političkom scenom u RS-u, što je destabiliziralo Bosnu i Hercegovinu i regiju. Međunarodna zajednica nije adekvatno odgovorila na trenutnu situaciju, za koju se kaže kako je povratak “retorici 90-ih”.
- Šta bi trebalo biti urađeno da se dođe do stvarnog pomirenja u regiji?
– Vjerujem da se mora priznati činjenica da je trenutna situacija, koja je rezultat Dejtonskog mirovnog sporazuma, potpuno neodrživa. Ne smije se dozvoliti da se nastavi neprekidna destabilizacija države i regije koju izvršava Milorad Dodik. Moramo se suočiti s Dodikovim naporima da Bosna i Hercegovina i dalje ostane disfunkcionalna država. Kada dobijemo priznanje da je ono što radi vodstvo RS-a potpuno neprihvatljivo, onda će proces traženja solucije, put ka pravdi i pomirenju, biti moguć.
- Šta očekujete kada je u pitanju drugostepena presuda Ratku Mladiću i ponovljeno suđenje Jovici Stanišiću i Franku Simatoviću? Neki analitičari tvrde da bi nakon ovih presuda Srbija, kao i Hrvatska, mogla biti osuđena za udruženi zločinački poduhvat?
– Teško je predvidjeti da li će udruženi zločinački poduhvat biti potvrđen na ovim žalbama. Čini se kako, kada je riječ o slučajevima Stanišić i Simatović, veću u optužnic za udruženi zločinački poduhvat su uključeni, naprimjer, Slobodan Milošević, Željko Ražnatović Arkan i Vojislav Šešelj. Stoga postoji mogućnost kako bi presuda mogla implicirati Srbiju. Naravno, Stanišić i Simatović su državljani Srbije i njeni operativci, koji bi, sami po sebi, kroz presudu implicirali Srbiju. Možda njihovo učešće nije simbolično kao kada je riječ o Miloševiću. Ili, možda, Stanišić i Simatović neće biti simboličan kao udruženi zločinački poduhvat kod slučaja Prlić i ostali, kada je umiješan predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.
U slučaju Momčila Perišića, koji je bio šef Generalštaba Jugoslovenske armije, on otvoreno priznaje njegovu pomoć Vojsci RS-a. Njegovu pomoć, štaviše, priznali su i Karadžić, i Mladić. Po okončanju genocida, Mladić je pisao Miloševiću i zahvalio mu se za pomoć koju je Vojska RS-a dobila od [Savezne Republike] Jugoslavije – Srbije.
Može se reći kako su Miloševićevi “otisci prstiju” vidljivi “po cijeloj” optužnici i presudi Karadžiću te kroz sve zločine počinjene u Bosni. No, čini se kako je Milošević sistematski uklonjen iz svih presuda ICTY-a. Istina, tužitelj ICTY-a jasno ukazuje na Hrvatsku i Srbiju kao strane koje su vodile međunarodni oružani sukob protiv Bosne.
Ukoliko Tribunal ne osudi visokopozicionirane političke ili vojne lidere iz Beograda koji su djelovali u sklopu udruženom zločinačkom poduhvatu, ovo će, smatram, biti veliki propust. To se još može desiti, no na kraju vjerujem kako će biti na istražiteljima genocida i novinarima istražiteljima da sakupe detalje kroz presude i “povežu tačke” kako bi rekli priču o posvećenoj podršci Srbije genocidu u Bosni i onda da naprave politički pritisak kako bi se osigurala odšteta Bosni i preživjelima.
- Ranije ste kazali da sada, kada je rad Haškog suda skoro pri kraju i kada su skoro sve kardinalne presude donesene, Ujedinjeni narodi trebaju razmišljati o tome da osnuju nezavisnu komisiju koja bi analizirala sudske dokumente i istražila okolnosti nastanka RS. Smatrate li da je to moguće u ovom trenutku? Kazali ste, također, da treba razmišljati o načinu da se ukinu entiteti u Bosni i Hercegovini, što se u ovom trenutku čini teškim zadatkom, skoro nemogućim. Hoće li doći vrijeme kada će političari u Bosni i Hercegovini ozbiljno moći razgovarati o reorganizaciji države?
– Smatram kako je priznanje RS-a u Daytonu bilo nagrada za “uspješan genocid”. Entitet se okarakterizirao kao etnički homogena teritorija i počinio genocid i zločine protiv čovječnosti kako bi postigao svoje uspostavljanje. Ukoliko je genocid zločin, onda međunarodna zajednica mora dovesti u pitanje političko postojanje RS-a.
Dalje, za mene je pitanje, suočeno s Dodikovim negiranjem genocida, secesionističkom retorikom, barbarskom glorifikacijom počinitelja i govorom mržnje – koji svi imaju za cilj obezhrabrivanje povratka izbjeglica – da li je nastavak trenutne blokade realističan u svakom smislu te riječi. Smatram kako je trenutna situacija neodrživa. Bosnu za taoca drže Dejtonski mirovni sporazum i Dodik.
Osjećam kako moramo promovirati viziju budućnosti, viziju koja govori o jedinstvenoj Bosni i Hercegovini u sklopu evropskih integracija, kao i strateške ciljeve koji osiguravaju ispunjavanje te vizije. Koliko mogu reći, za veći dio takva vizija i takvi ciljevi su odsutni sa trenutne političke slike. Vjerujem kako oni koji su preživjeli genocid zaslužuju takvu viziju i strateške ciljeve. Govorim o ponovnom ujedinjenju Bosne kroz ustavne reforme, provođenje državnih zakona protiv negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca.
Vjerujem kako ta vizija i ti ciljevi ne smiju biti predmet pregovora i smatram ih neophodnom polaznom tačkom. Nema napretka bez unifikacije kao multikulturalnog društva i bez zakona protiv negiranja genocida i slavljenja ratnih zločinaca. Takve inicijative trebale bi biti uvjet za moguću pravdu.
Mislim kako u bosanskom jeziku ima izraz: “Vrijeme je…” Ono što želim reći jeste kako je, s presudom Mladiću, vrijeme za borbu za političko rješenje s vizijom ujedinjenja zajedno sa strateškim ciljevima. Za to trebaju razgovori na mnogim nivoima. Predložio sam neki oblik UN-ove komisije, jer, kako sam ranije rekao, smatram kako je RS genocidna tvorevina, koja nastavlja s pokušajima isključivanja nesrba sa svoje teritorije. Konvencija o genocidu obavezuje sve potpisnice da “poziva nadležne organe UN-a da djeluju na prevenciji i suzbijanju genocida”. Ukoliko se dijalog fokusira koliko Dodik i RS krše i zloupotrebljavaju Dejtonski sporazum tako što sprečavaju pozitivnu budućnost za građane Bosne, taj fokus bi mogao dovesti do pokreta za ujedinjenje. Također smatram kako je važno uključiti dijasporu, možda kao način stvaranja političkog pritiska na UN da djeluje.
- Atlantsko vijeće je objavilo novi izvještaj koji analizira trenutnu situaciju na zapadnom Balkanu i definira novu ulogu SAD-a u regiji. Nova agenda je već nazvana ‘Nova oluja’. Spomenuto je da bi SAD trebao uspostaviti stalnu vojnu bazu u Jugoistočnoj Evropi i da bi se Sjedinjene Američke Države trebale zalagati za historijsko pomirenje sa Srbijom. Istovremeno je američki državni sekretar Rex Tillerson pozvao narode na Balkanu da napuste ‘stare animozitete’ kako bi se održao mir u regiji. Kakvu ulogu će SAD ubuduće igrati u regiji?
– Izvještaj Atlanskog vijeća je veoma interesantan i detaljan. Mislim kako se u njemu najviše kritizira Dodik, naprimjer kada se kaže: “Dodik i njegov unutrašnji krug proveli su više od decenije u pokušajima da rasture krhke bh. državne strukture…” Izvještaj tvrdi kako Dodikove drske “provokacije” otvoreno podržava Rusija, čime potiče “vodeću stranku bosanskih Hrvata [Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine] da traži reviziju Daytona kako bi dalje ‘federalizirali’ Bosdnu i Hercegovinu duž etničkih linija”.
Izvještaj optužuje kako su “Rusi učestalo podržavali Dodikove pokušaje u dovođenju njegovog entiteta do referenduma o nezavisnosti, a [predsjednik Rusije Vladimir] Putin lično je ugostio lidera bosanskih Srba dva puta u Moskvi tokom protekle godine”.
Trebao bih popričati s autorima izvještaja kako bi razumio zašto su napisali riječ “historijski”, kao u rečenici o konkretnom koraku “djelovanja na ‘historijskom’ ponovnom uvezivanju sa Srbijom”. No, ono kako ja tumačim, “historijski” znači “značajan” ili “produktivan”i kako bi SAD volio “postepeno, ali veoma javno zatopljavanje odnosa” kako bi Srbija postala nešto kao tampon zona između Rusije i RS-a. Izgleda da je riječ o nadi kako bi se, sa sve boljim odnosima sa SAD-om, Srbija distancirala od Rusije, čime bi oslabio utjecaj Rusije, a samim time i napori RS-a da destabilizira Bosnu i regiju.
Na kraju, iako osjećam kako su kritike ovog izvještaja na račun Dodika veoma važne, isticanje u izvještaju važnosti “stalne američke vojne prisutnosti u Jugoistočnoj Evropi” i borba za “historijskim ponovnim uvezivanjem sa Srbijom” nisu dovoljni u priznavanju ključne potrebe za strateškim inicijativama ka ponovnim ujedinjenjem Bosne i postizanjem pravde za preživjele.
Ono što sam primijetio kod sekretara Tillersona u kratkom spominjanju Balkana u nedavnom govoru je da nije samo pozvao ljude da “odbace stara neprijateljstva kako bi mir postao stalan”, već i kako očekuje od naroda “da oprosti za prošlost”. Mislio sam kako je to razočaravajuće, jer je zvučalo kao klasični slučaj diplomate koji pokušava postići pomirenje kroz kalkulirane pregovore bez istinskog razumijevanja ljudskih patnji ili prirode oprosta. Kako može državni sekretar očekivati da preživjeli genocida iz Hambarina, Kozarca, Klotjevca, Višegrada i drugih gradova patnje da “oproste” u sklopu prigodnog dijela koordinirane ili proračunate političke strategije?
Zabrinjava me to što sekretar ne shvata nemogućnost takvog oprosta. Kako neko na njegovoj poziciji može očekivati da majka u Klotjevcu, kojoj su sin i zet ubijeni i koja još traga za ostacima tijela svog sina, oprosti? Ko to od nje može tražiti? Ko bi mogao tražiti oprost od brata čovjeka iz Hambarina čiji ostaci još nisu identificirani 22 godine nakon njegovog “nestanka”? Preživjeli se moraju boriti s bolom negiranja genocida i slavljenjem počinitelja tako što prolaze kroz kolektivno ponavljanje trauma i novu bol žaljenja.
Sekretar Tillerson bi prije trebao pitait, barem tako ja mislim, šta mi možemo uraditi da podržimo i zaštitimo preživjele kroz stvaranje uvjeta za pravdu u Bosni kroz ponovno ujedinjenje i kroz pregovore o odšteti od Hrvatske i Srbije zbog njihove uloge u međunarodnoj agresiji.
