ROTACIJA ZEMLJE I NJENE POSLJEDICE- ZAKONITOSTI U PRIRODI KAO JASNA ALLAHOVA DŽ.Š. ZNAMENJA OBZNANJENA U ČASNOM KUR’ANU
Iz matematičke geografije i astronomije je poznato da se Zemlja okreće oko Sunca (revolucija Zemlje, traje godinu dana) i da se istovremeno okreće oko svoje ose koja prolazi kroz Zemljine geografske polove sjever – jug (rotacija Zemlje, traje jedan dan ili ≈24 sata).
”Zemlja se kreće oko zamišljene osovine koja probija Zemlju u tačkama geografskih polova. Zajedno sa Zemljom okreće se i njena atmosfera, hidrosfera, kao i rastanjeni dijelovi njene unutrašnjosti. Rotacija se obavlja od zapada preko juga na istok, dakle u obrnutom smjeru od prividnog kretanja zvijezda, Sunca i ostalih nebeskih tijela oko Zemlje.” (Gašparović, R., 1969.)
Slika 1. Rotacija ili obrtanje Zemlje oko njene ose odvija se od zapada ka istoku (Pozderović, A., 2010)
Sa slike Zemljine rotacije (slika 1.), vidimo da je za onaj dio planete i ljude koji žive u tački A trenutačno noć. Dalje, vidimo da se Zemlja okreće oko svoje ose od zapada ka istoku. Zbog dovoljno brze Zemljine rotacije (jedan puni krug za oko 24 sata), stanovnicima u mjestu A će uskoro izaći Sunce sa istočne strane Zemljine kugle, tj. sa istoka.
Dokazi za Zemljinu rotaciju su: Zemljina gravitacija ili sila teže, slobodni pad, njihanje klatna, devijacija horizontalnih kretanja i sl.
Npr. ako sa vrha nekog tornja i sl. bacimo- pustimo kamen da pada, trebalo bi da po vertikali padne tačno u podnožje tornja, po zakonu o slobodnom padu. Međutim, kretanje kamena, od momenta kada je ispušten, podliježe pod dva različita zakona kretanja: 1) po zakonu o slobodnom padu, kamen se kreće po vertikali i pod uticajem Zemljine gravitacije teži (pada) ka Zemljinoj površini; 2) po zakonu inercije, kamen u toku kretanja ka Zemljinoj površini zadržava rotacionu brzinu vrha tornja s kojeg je bačen. Prema tome, kamen neće pasti tačno u podnožje tornja, već će pasti u tačku koja je nešto pomaknuta prema istoku (jer i Zemlja rotira od zapada ka istoku).
Kao očiti dokaz za Zemljinu rotaciju može se navesti i pojava devijacije ili skretanja tijela, koja je uočena na vjetrovima (pasatima i antipasatima), morskim strujama, raketama i sl., pri čemu je zapaženo skretanje udesno na sjevernoj Zemljinoj hemisferi, odnosno njihovo skretanje ulijevo na južnoj hemisferi. Devijacija je prisutna i na onim tijelima čije su putanje fiksirane kao što su željeznice, rijeka u koritu i sl. Npr. kod rijeka na sjevernoj hemisferi koje teku pravcem sjever- jug, desna tj. zapadna strana korita jače je erodirana od lijeve, istočne strane riječnog korita.
Posljedice Zemljine rotacije jesu:
- smjena dana i noći na svim tačkama Zemljine površine
- spljoštenost Zemlje i u vezi s tim povećanje Zemljine teže s porastom geografske širine
- postojanje centrifugalne sile koja se smanjuje sa povećanjem geografske širine
- plima i oseka (Gašparović, R., 1969)
U Časnom Kur’anu a.r., Uzvišeni Allah dž.š. kaže: ”Nebesa i Zemlju je sa ciljem stvorio; On noću obavija dan i danom obavija noć …” (39:5) ”… On tamom noći prekriva dan, koja ga u stopu prati…” (7:54) ”On čini da noć i dan naizmjenice nastupaju i u tome je, doista, pouka za one koji pameti imaju.” (24:44) ”On čini da se noć i dan smjenjuju, to je pouka za onoga koji hoće da razmisli i želi da bude blagodaran.” (25:62) Riječ koja je u ajetu (39:5), prevedena kao ”obavija” jeste arapski glagol ”jukevviru”. Ovaj glagol se koristi i za čin motanja turbana oko nečije glave, a ovdje je upotrijebljena za izražavanje zavijanja noći danom, i obratno. Razlog pretvaranja dana u noć i noći u dan jeste Zemljin loptasti oblik. Zahvaljujući takvom obliku Zemlje moguća je izmjena dana i noći. Prema tome, ajet aludira na loptasti oblik Zemlje. Ta aluzija se razumije iz činjenice da se glagolom ‘jukevviru’ izražava zavijanje okruglih tijela.
Dok je na Zemljinoj polulopti okrenutoj prema Suncu dan, na suprotnoj polulopti je noć. Zahvaljujući Zemljinoj rotaciji oko svoje ose, na jednoj njenoj strani je noć, a na drugoj dan; u istom trenutku je na jednom dijelu prelaz iz dana u noć, a na drugom prelaz iz noći u dan. ”I noć im je dokaz: Mi uklanjamo dnevnu svjetlost i oni ostaju u mraku.” (36:37) ”Kako ne vidiš da Allah uvodi noć u dan i uvodi dan u noć…” (31:29)
Pošto je tokom određenog dijela dana jedan dio Zemlje eksponiran Suncu, dok je njen drugi dio u sjeni, onda je logično da nemaju sva mjesta na Zemlji jednako satno vrijeme. U Kur’anu stoji ajet: ”Život na ovome svijetu je sličan bilju zemaljskom na koje Mi spustimo s neba kišu s kojim se ona izmiješa, kojim se onda hrane ljudi i stoka. Pa kad se Zemlja ukrasi svojim ruhom i okiti i kad stanovnici njeni pomisle da su oni toga gospodari, dođe zapovijed Naša, noću ili danju, i Mi to pokosimo, kao da prije ničeg nije ni bilo. Eto, tako Mi potanko izlažemo dokaze narodu koji hoće da razmisli”. (10:24) U ovom ajetu naglašeno je da će se Sudnji Dan desiti noću ili danju, iz razloga što je u određenom trenutku na jednom dijelu planete Zemlje noć, a na drugom dan. Dakle, ovaj ajet aludira na rotaciju Zemlje čija posljedica jeste dan na jednoj, a noć na drugoj strani. Međutim, momenat nastupanja Sudnjeg Dana jeste zajednički momenat, što znači da će zadesiti sve ljude na Zemlji u isto vrijeme (s tim da će kod jednih biti noć, a kod drugih dan). Npr. kad je kod nas u Sarajevu (BiH) podne 12h, u isto vrijeme u Vašingtonu (SAD) je tek 6h ujutro, a u Kuala Lumpuru (Malezija) je već 19h uveče. Vremenske zone su posljedica Zemljine rotacije, što je takođe, kako se vidi iz citiranog ajeta, insinuirano u Časnom Kur’anu.
Fenomeni povezani s okruglim oblikom Zemlje i smjenom dana i noći uvjeti su bez kojih ne bi bilo života na Zemlji. Da Zemlja nije loptastog oblika i da se zahvaljujući rotiranju Zemlje noć i dan ne smjenjuju na ovaj način, na dijelu planete, koji je stalno izložen Suncu, nestalo bi života zbog visoke temperature, a na područjima koja ne primaju toplotu i svjetlost, ne bi bio moguć život ni bilja, a ni životinja.
U vezi sa oblikom Zemlje treba istaći još neke činjenice. S naučnog aspekta, problematičan je pojam „pravi oblik Zemlje”, jer on zapravo uključuje sva geografska obilježja Zemljine površine, koja se zbog različitih prirodnih i antropogenih uticaja stalno mijenjaju. Fizičar Njutn je prvi sugerisao spljoštenost Zemlje na polovima. Prema zaključcima Njutna i Hajgensa Zemlja ima oblik „rotacijskog elipsoida” – tijela koje nastaje rotacijom elipse oko male osi. Geofizičar Listing, upotrijebio je termin „geoid” koji je blizak „pravom obliku Zemlje” (u smislu tijela koje je fizički veoma komplikovano i nepravilnog oblika, sa udubljenjima i ispupčenjima)
U Kur’anu a.r. stoji ajet: ”Zar oni ne vide da im Mi Zemlju sužavamo umanjujući joj pogranične oblasti? A Allah sudi! Niko ne može presudu Njegovu pobiti, i On brzo račun svidi”. (13:41) Ovaj ajet se odnosi na spljoštenost, i lagano ispupčenje Zemlje na ekvatoru (od sferoidnog do elipspoidnog oblika). Zemljin prečnik iznosi 12.756 km i to je ekvatorski prečnik. Ekvatorski prečnik se razlikuje od polarnog prečnika jer je Zemlja spljoštena na polovima. Tako da polarni prečnik iznosi 12.714 km. Ova spljoštenost Zemlje na polovima je posljedica Zemljine rotacije oko svoje ose oko koje se okrene za 23h 56 minuta 4 sekunde.
Slika 2. Spljoštenost Zemlje na polovima izračunata je iz razlike u vrijednostima polarnog i ekvatorijalnog dijametra (prečnika)
U Časnom Kur’anu a.r., Uzvišeni Allah dž.š. kaže: ”I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove.” (21:33) Ovim ajetom se aludira na kretanje i obrtanje Zemlje, a isto to važi i za Sunce i Mjesec, što je savremena nauka uspjela dokazati. Naime, Kur’an koristi riječ ”sabeha” da bi opisao Zemljino, Sunčevo i Mjesečevo kretanje kroz prostor. Ovaj glagol primjenjuje se kod definiranja kretanja ili plovidbe tijela, koje je rezultat pojedinačne aktivnosti, a ne direktne sile koja djeluje na tijelo. Npr. ”ako je čovjek u vodi i ako se riječ ”sabeha” primijeni na njegovo kretanje, može se razumjeti da on pliva, krečući se sam, a ne kao rezultat direktne sile primjenjene na njega”. (Mlivo, M., 2001) Dakle, sva nebeska tijela plove u orbiti, tj. po svojim jasno utvrđenim putanjama: ”Sunce i Mjesec utvrđenim putanjama plove” (55:5), itd. Ovim ajetom se ujedno aludira na savršeni sklad i red u kosmosu, što upućuje na savršenstvo njegova Stvoritelja, Mudrog i Sveznajućeg, Uzvišenog Allaha dž.š.
Potrebno je skrenuti pažnju da su u istom ajetu (21:33), u isto vrijeme spomenuti Zemlja, Sunce i Mjesec. S naučnog gledišta, ovo je naročito važno zbog uzajamnog djelovanja gravitacione sile između ova tri nebeska tijela, čija posljedica jeste nastanak plime i oseke. Plima i oseka (morske mijene) pojavljuju se zbog gravitacijskih sila koje djeluju između Zemlje, Mjeseca i Sunca pri njihovom kretanju kroz svemir. Mjesec sa okreće oko Zemlje, te se između njih javlja privlačna sila koja djeluje na Zemlju, a s obzirom da na Zemlji sve, osim goleme vodene mase (71% Zemljine površine prekriveno vodom), nije dovoljno fleksibilno da bi ih Mjesec privukao, on privlači prema sebi vodenu masu na velikim površinama (oceani, mora, velika jezera), što uzrokuje povlačenje razine mora na obali, odnosno razina mora opada kako utjecaj jača i to zovemo osekom (pad ili spuštanje nivoa mora). Utjecaj postupno slabi, te dolazi do postupnog povećanja razine mora u prvotno stanje, a tu pojavu zovemo plimom (porast nivoa mora). Zbog toga što je Mjesec glavni pokretač plime i oseke, do te promjene dolazi dva puta u 24 sata i 50 minuta dugom vremenskom razdoblju, odnosno plima i oseka se izmjene u jednom danu dvaput, otprilike svakih 12 sati i 25 minuta. Uzajamni položaji Sunca, Mjeseca i Zemlje, takođe dovode do pomračenja Sunca i Mjeseca. Potpuna pomračenja se koriste u kosmičkoj geodeziji za vezivanje kontinentalnih trigonometrijskih mreža, koje pomažu u stvaranju jedinstvenog svjetskog naučnog sistema.
U Kur’anu a.r., Allah dž.š. često puta spominje Mjesec i njegov položaj, jedan od takvih ajeta kazuje: ”I Mjesecu smo odredili položaj; i on se uvijek ponovo vraća kao stari savijeni palmin prut.” (36:39) Riječ ‘mjesec’ (kamerun) u Kur’anu se spominje 27 puta, što je poseban Kur’anski fenomen. Mjesec se oko Zemlje kreće savijenom, zavojitom orbitom. Dok Zemlja kruži oko Sunca, Mjesec oko Zemlje, ponekad ispred, a nekad iza nje, on slijedi jedan spiralni put. Tako, Mjesec posjeduje orbitu koja se kreće uvijena dužinom zemljine orbite. Poput savijenog pruta. U navedenom ajetu, Mjesečeva orbita je imenovana riječju ”urdžun”, koja znači ”savijeni palmin prut”. Također, položaj Mjeseca značajno će uticati na jačinu plime i oseke, ali i na brojne druge prirodne zakonitosti i fenomene. Tako se jake plime i jake oseke javljaju u razdobljima punog i novog (mladog) Mjeseca kada je uticaj Mjeseca na privlačnost prema Zemlji pojačan uticajem položaja Sunca naspram Zemlje to jest za vrijeme punog i novog Mjeseca sva tri tijela se nalaze u ravnini, te je zbog toga utjecaj na plimu i oseku najjači. U ajetu je potencirano vraćanje Mjeseca u prvobitni položaj ”kao stari savijeni prut”, čime se zapravo aludira i na ”srp mladog Mjeseca- mlađaka”. Od mlađaka se računa i određuje vrijeme (lunarni mjeseci- lunarni (mjesečev) kalendar; hidžretski kalendar je lunarni kalendar za razliku od kalendara koji oficijelno koristimo, a koji je zapravo solarni ili sunčev kalendar). Također, ajetom se aludira i na činjenicu da Mjesec svaki put iznova okreće svoju istu stranu ka Zemlji. Naime, plimne sile Zemlje su Mjesec s vremenom toliko usporile da se njegova okretna brzina prilagodila njegovoj vremenskoj stazi. To znači da se Mjesec okrene samo jedanput oko svoje osi u toku okretanja oko Zemlje. Zbog toga se sa Zemlje može vidjeti samo jedna strana Mjeseca. Dalje, u ajetima ”Tako Mi Sunca i svjetla njegova, i Mjeseca kada ga prati.” (91:1-2), aludira se na Mjesečevu vezu sa Suncem. Riječ ”tela”, upotrijebljena u ajetu, znači i ”pratilac”, ”onaj koji prati”. I, doista, zajedno sa Zemljom, čiji je satelit, Mjesec se okreće oko Sunca i gdje god da se Sunce kreće u svemiru, tamo idu i Mjesec i Zemlja. Oko Sunca, koje se kreće i plovi, okreću se Mjesec i Zemlja, koji su, dakle, podređeni sunčevim kretanjima i, krećući se oko njega, mijenjaju svoj položaj u svemiru. Sunce je centar kretanja sistema u kome se nalazi Mjesec. To što je rečeno da ”Mjesec prati Sunce”, jedan je od nebrojenih fenomena Kur’ana koji su danas spoznati i u nauci.
Najzad, nema sumnje da je Kur’an infomormisao čovječanstvo o brojnim prirodnim fenomenima koji u vrijeme njegove objave nisu bili poznati ljudima niti razotkriveni u nauci. Ono što je u vrijeme objave Kur’ana bilo poteškoća za razumjeti, rasvijetlila su savremena naučna dostignuća, za koja nalazimo argument upravo u Časnom Kur’anu. Ovo u potpunosti opravdava stav posljednjeg Allahovog Poslanika, Muhammeda s.a.w.s., koji je poručio mušricima: “Ako prihvatate Kur’an kao mudžizu, onda je poteškoća riješena, u suprotnom, ja nisam u stanju da ponudim drugu mudžizu.” Za razliku od ostalih poslanika a.s., koji su imali i nebesku Knjigu i mudžizu- nadnaravne moći (npr. Isa a.s. je, uz Allahovu dž.š. pomoć, liječio bolesne i oživljavao mrtve i sl.), polje mudžize posljednjeg Božijeg poslanika, Muhammeda a.s., jeste sami Kur’an, koji je istovremeno i njegova mudžiza, dokaz i poslanica. Tako je Kur’an kao konačna mudžiza, za razliku od ostalih mudžiza, vječna i opstojna, a ne privremena i prolazna. Kur’an je Allahova dž.š. Knjiga (dakle njen autor je Uzvišeni Allah, a ne Muhammed a.s. kako to misle određeni pojedinci koji su u jasnoj zabludi; Kur’an je Allahova dž.š. riječ, prenesena po meleku Džibrailu a.s., posljednjem resulallahu Muhammedu s.a.w.s.), koja sadrži činjenice o svijetu, stvaranju, učenju i uputa je za život, potpuno usklađena sa svim vidovima čovjekovog života. To je mudžiza prikladna čovjeku, zrelom i razumnom, a ne nezrelom čovjeku okovanom prividom i maštom. Napreci znanja, kulture i civilizacije daju mogućnost da se postepeno otkrivaju nadnaravna svojstva ove Časne Knjige, koja prethodno nisu bila otkrivena, kao što je i njena vječnost prikladna vječnosti Poslanikove poruke i Poslanstva, koja opstaje u vremenu i nema mogućnosti da bude dokinuta. Drugim riječima, Kur’an je posljednja Allahova (Božija) poruka cijelom čovječanstvu, koja važi za sva vremena.
Reference:
Gašparović, R. (1969): ”Matematička geografija”. Geografsko društvo Bosne i Hercegovine, Sarajevo
Mlivo, M. (2001): ”Kuran ispred nauke i civilizacije”. Medžlis islamske zajednice Bugojno, Sarajevo
Pozderović, A. (2010): ”Izlazak Sunca sa zapada”. Sarajevo, novembar 2010
Šobić, D. (1955): ”Matematička kartografija”. Geografski institut Jugoslovenske narodne armije, Beograd
.
Autor:
Mr.Sc. Lejla Žunić
