Preživjele žrtve genocida moraju reagirati kada prepoznaju da drugima prijeti ono što se dogodilo njima.
Prije godinu dana sam pisao o Halepu i Siriji. Danas je na redu druga zemlja, drugi narod, drugi zločin. A uvijek, tu smo nekako mi. Preživjele žrtve genocida imaju odgovornost da u trenutku kada prepoznaju da na nekom prostoru nekom drugom prijeti ono što se dogodilo njima – moraju reagovati. Priča me tako dovodi na kraj Jugoistočne Azije. Mijanmar, ili kako se prije znalo reći – Burma. A u njemu Arakan.
Arakan je zemlja na zapadu Mijanmara. Narod Rohindža, većinski muslimanski, živi u sjevernim dijelovima ovog područja, prema granici sa Bangladešom, gdje su činili većinu u oblastima Maungdav i Butidaung. Oni su starosjedioci ovog područja, premda političke ideologije koje zagovaraju genocid tvrde da su doseljeni za vrijeme Britanaca i da im po tom osnovu ‘valja’ oduzeti državljanstvo i status.
Još od 1982. narodu Rohindža su ukinuta temeljna građanska prava i slobode. Čitam o teškoj sudbini ovih ljudi već danima, istražujem i razmišljam. Ne znam da li bi za njihovu sudbinu čuli da nisu muslimani, ili nam je baš zato tako stigla ova vijest i zbog tog smo se malo više ‘trznuli’, ali znam da je meni njihova etnička ili vjerska pripadnost nebitna. Oni su moja braća. Braća po priči i sudbini koju prolaze danas. Oni su braća i sestra svima nama Srebreničanima.
‘Nikada i nikome više’
Sve što se događa tamo danas je ono što se dogodilo na desetinama drugih mjesta, a desilo se i nama. Sve je to ono na šta mislimo kada svakog 11. jula u našim dovama kažemo ‘nikada i nikome više’. U Mijanmaru nasilje traje već godinama. Segregacija je legalna, progon ‘poželjan’, a cijela sela i gradovi koji su se znatno prije posljednjih događaja proglasili ‘slobodnim od Rohindži’. Zatvaranja džamija, oduzimanja državljanstava i ličnih karti, propaganda i pritisci, naselja pod okupacijom, sve se to moglo vidjeti i ranijih godina. To su slike stvarnosti koje možete pronaći, priče koje možete saznati i informacije koje moramo dijeliti dalje.
Oni trpe mnogo toga što su Bošnjaci-muslimani trpjeli u toku rata i genocida, ali što trpimo i dan danas u entitetu Republika Srpska. Kako opada interes međunarodne zajednice za ovaj prostor i povratnike, lahko nam dođe da se zapitamo, da li i nas čeka opet ta priča? Da li u ignorisanju protesta naše djece i maltretiranju muslimana vidimo predznake mnogo goreg stanja koje dolazi? I upravo je temelj ta dehumanizacija, koju vidim na oba primjera.
Kad izbrišu naše kulturne institucije iz ‘strategija kulture’, kada zaborave naše pisce, kada ne zaposle naše novinare, kada blokiraju obnovu naših kulturnih i duhovnih mjesta… kada nam ne daju pravo na jezik, kada pretresaju naša sela, kada ne daju odgovore majkama na pitanje ‘ko je ubio našu djecu?’ i nama gdje su kosti naše braće? Bošnjaci su danas tek tačka na prostoru RS-a, mi koji smo preživjeli i koji smo se vratili smo stjerani u kut. I baš kao i ovaj nesretni narod na granici Bangladeša i Mijanmara, ostali smo – prešutno nepoželjni i na jednoj i na drugoj strani.
Pokušaj raseljavanja
Nas bi najradije raselili po bijelom svijetu. Pokušavali su to i za vrijeme rata i poslije rata. Najradije bi da se nikad ne vratimo, da sela zapustimo, zemlju ne obrađujemo. Da sve zaraste i nestane, da naši spomenici izgube onu bijelu boju, da nišane niko ne zijareti, da se Fatihe ne prouče onima koje više ne vidimo, da se ne čuje smijeh djece.
Nije daleko Mjanmar, nisu daleko jauci. Oni nas upozoravaju da se za svoju slobodu možemo izboriti sami, i da nikada ne trebamo čekati i uzdati se u nekog drugog. Svi će nas prevariti, a simbolične geste i podrške će trajati tek toliko koliko su uključene reklame.
I zato je važno da mi, koji smo sve to prošli, pošaljemo jednu drugačiju priču. Zato, pozdravljam odluku reis-l-uleme Huseina ef. Kavazovića za uspostavu Odbora za podršku narodu Rohindža. Štagod ja mogu pomoći, tu sam. Da se nikada i nikome ne ponovi da opet u dovama za svoje sinove govori za neke druge, treće i četvrte ‘nikada opet’. Kada je ‘nikada više’ stvarno nikada više?
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
