Još jedan dan. Samo jedan do otvaranja Roditeljske kuće u Sarajevu.
Nije to tek još jedan svijetao projekat koji je doživio uspješnu završnicu. On je mnogo više.
Osjetljiva sam, kažu. Previše. Ima istine. Ali, kako ne biti osjetljiv na neke stvari?
Kako flegmanski posmatrati i dobro i loše ? Ne znam. Nisam flegman.
Kad sam prvi put prije šest godina kročila na VIII sprat, VIII odjeljenja Pedijatrijske klinike Univerzitetskog kliničkog centra, poimanje života mi se promijenilo iz korijena.
Bila sam ubijeđena da sam vidjela dovoljno potresnog kroz koje ljudi prolaze da mi definira stvarnost i život onako kako treba. Međutim, pogriješila sam.
Došla sam kao gost, kao neko ko će imati priliku upoznati nekoliko dječaka i djevojčica. Dobijam masku. Idem u pratnji doktora i predstavnika Udruženja „Srce za djecu koja boluju od raka u FBIH“.
Pozdravljam se sa roditeljima, pozdravljam se sa djecom. S velikom i popričam malo. Toliko su vedri i neposredni da vam skrenu pažnju od igala, infuzija i svega.
Emotivan prizor
I onda, na kraju posjete, mala soba. Ulazim nesvjesna da će me taj prizor obilježiti za cijeli život.
Ne sjećam se kako se zove dijete, ni majka, ali im lik nikad neću zaboraviti.
Mlada žena, pokrivena, drži u naručju dijete priključeno na infuziju, nina ga dok prima terapiju i umilno šapuće da ga umiri.
Dok se redamo u sobi, ona se okreće s djetetom i dalje u naručju i pozdravlja me s osmijehom veličine onog kad vidite nekog dragog. Osmijehom osobe koja nije ničim opterećena, osobe koja nema razloga za tugu. Pomislih: ‘Bože, kakva snaga’.
Želim uzvratiti osmijeh i pozdrav al’ mi cijelo tijelo u grču, usne mi paralisane.
Ne znam ni danas zašto sam, samo prišla, pogledala bebicu kojoj je tek par mjeseci, stalak sa cijevima na koje je bio priključen, jedva promrmljala nešto o željama za ozdravljenjem i stavila ruke oko njenih ne bi li tako uspjela zagrliti oboje. Inače, ti kontakti sa strancima baš nisu bontonski na takvim mjestima. U toj milisekundi mi se pogled direktno sudario s pogledom majke. Ne mogu ga opisati. Nije to bio ni pogled tuge, ni sreće. Samo pogled dubine koja me ne ostavlja ravnodušnom, ni sada dok ovo pišem.
Izašli smo. Dok mi se hodnik činio kao labirint iz kojeg neću nikad izaći i dok su mi noge klecale, a zraka nestajalo u grudima, još se ne sjećam kako sam izašla ispred Klinike.
Bila sam poput tempirane bombe. Pogledala sam u nebo i pola u ljutnji pola u bolu naglas izgovorila jednu rečenicu. Nije bila duga, ali me je obavezala velikim obećanjem.
Luda ideja
Od tog trena jednu moju, za tadašnje prilike, ludu ideju, ljudi koji rade u Udruženju, mahom roditelji djece koja prolaze ili su prošla ono što djeca ne trebaju prolaziti, su mi ukazali povjerenje i podršku i na koncu poštovanje.
Mjesecima su mi pomagali da se ta ideja realizuje. Bili su skrhani sa mnom svaki put kad bi neko od „velikih“ tu ideju ismijao. Ali su vjerovali, meni, vjerovali ideji, i tako mi davali snagu da vjerujem i da ne odustanem. I nisam.
Projekat u formi TV emisije humanitarne fundraising forme call centra podržali su u konačnici dobri ljudi koji su u nama vidjeli samo jedan cilj. Afirmaciju rada Udruženja i priču o projektu Roditeljske kuće. Ta emisija je uz pomoć mnogo poznatih ljudi značila zvanični početak projekta, njegove temelje, malo kasnije i stvarne.
Tada sam upoznala mnogo divnih roditelja i još divnije djece. Male heroje u bolnici koji se bore i male i velike heroje koji su pobijedili rak. Ljude koji su hodajuća inspiracija.
Onda kada su njima u daljoj realizaciji mnogi odmahivali rukom, vjerovala sam da će uspjeti, jer su oni onda vjerovali meni. A nije teško vjerovati tako snažnoj volji roditelja.
Upoznala sam roditelje koji ne vide prepreke. Upoznala sam roditelje koji nisu samo hrabri, već neustrašivi. Upoznala sama roditelje koji rizikuju sve za tek obećanu šansu.
Upoznala sam roditelje koji pobjeđuju i sam život zajedno sa svojom djecom. Upoznala sam roditelje koji gubitak djeteta podnesu na način koji vas ošamuti iz začaranog svijeta neznanja. Upoznala sam roditelje kojima je ljubav prema svom djetetu svjetlo i u najvećoj tami.
Takvi roditelji su mi uzori. Ne nužno roditeljski, ako se u toj ulozi ne ostvarim. Ali uzori, ljudski. Ne zbog toga što su roditelji, već kakvi roditelji. Sreću čine male stvari i veliki ljudi… Još kad vam se s takvim puti ukrste …
Roditeljska kuća se otvara sutra. Nakon punih pet godina rada na projektu. Od sutra će stvari biti drugačije. Lakše, bolje.
Svaka čast donatorima, partnerima, arhitektima i prijateljima, ali bez upornosti, hrabrosti i prevelike ljubavi ovih roditelja za svoju djecu, Roditeljska kuća ne bi bila stvarnost. Istinski se radujem sutrašnjem otvaranju Roditeljske kuće i čestitam timu Udruženja „ Srce za djecu koja boluju od raka u FBiH“.
