Roditelji, majka, ko već me je ostavila ispred sirotišta tek rođenu. Odrasla sam u domu i bila najslabija, uvijek su mi otimali hranu, tukli me, ponižavali. U školi sam za razliku od ostalih bila odlična, završila sam i srednju školu, ALI…završila sam kao i svi, NA ULICI, bez krova nad glavom.
Spavala sa svuda, švercala se u domu, ispod mosta, u parku… Tako jedan dan u parku mi prilazi neka baba sa psićom koja je svakodnevno šetala psa i pita me da li bi željela da joj pomažem po stanu, jer je nemoćna i bolesna i da bi mi dala sobu da živim kod nje, ako želim.
Pristala sam, međutim nisam mogla vjerovati gdje sam došla, stan od preko 100 kvadrata, baba udovica nekog oficira, poslovni prostori, penzija, kućna pomoćnica, ma sve… Ništa njoj nije trebala moja pomoć, ubrzo mi je pronašla i posao.
Nisam imala mamu, ni bake, ali prema toj ženi sam osjećala nešto uzvišeno, božanstveno. Živjeli smo tako zajedno 3 i po godine i ona je na moju žalost preminula.
Sve je ostavila meni, stan, dva poslovna i priličnu sumu novca. Konačno imam sve o čemu sam sanjala, ali bez nje sve ovo je ništa, mnogo mi fali, kao da je dio mene otišao. Mislila sam da sam jaka i da mi nikada niko neće nedostajati.
