Amerikanka Reksan Džons za svojih 23 godine preživjela je najjezivije stvari. Ipak, ova hrabra djevojka nastavlja dalje. Djetinjstvo iz pakla je ostavila za sobom, sada živi običnim životom i spremna je da pomogne i drugima. Ovo je njena priča.
“Postoji vrlo malo ljudi koji znaju cijelu priču o mom djetinjstvu. Prijatelji znaju dijelove – da sam usvojena, da su moji roditelji preminuli, ali detalje ne.
Ja sam proizvod incesta. Moj deda je sek*ualno zlostavljao moju majku, svoju kćerku, godinama, nakon čega je ostala trudna. Ja sam rezultat te trudnoće. On je moj deda i moj otac, a njegovo sedmoro djece su moje tetke i ujaci i moja braća i sestre.
Godinama, moja majka, trpjela je zlostavljanje i ćutala o tome zbog uvrnutog sporazuma sa njenim ocem: ona će ćutati, a on neće dirati druge kćerke.
Otišla je od kuće kada je imala 18 godina. Tada je shvatila da on nikada neće održati svoje obećanje. Ja sam tada već bila rođena.
Odlučila je da ga prijavi. Da bi izbjegli zantiželjna pitanja, moja porodica izlovala se od svih. Čudnom slučajnošću, moja majka je otišla da prijavi dedu istovremeno kada je policija pronašla dvoje njene braće koja su pobjegla od kuće.
Brzo su povezali sve tačke i shvatili o čemu se radi.
Prošlo je još šest mjeseci prije nego što su moju majku počeli da ispituju o mom porijeklu. Cijela porodica je tvrdila da je zatrudnila sa nekim radnikom na održavanju u jednom hotelu, ali socijalni radnik nije odustajao.
Na kraju je priznala da sam dijete mog dede. Test krvi zapečatio je sudbinu moga dede, a on je osuđen na 20 godina zatvora zbog sek*ualnog zlostavljanja i incesta.
Nažalost, to što je moj otac bio iza rešetaka, nije značilo da sam sigurna.
Moju majku je tada sve stiglo, nije mogla da izdrži i počela je da se drogira. Da se drogira i nastavlja ciklus zlostavljanja. U to vrijeme imala je dečka, a ja sam bila dio njihovih sek*ualnih igrarija. Slikali su me i snimali i prodavali to kao dječiju por*ografiju. Moja majka se objesila 7. avgusta 1996. godine, kada sam ja imala pet godina.
Poslali su me da živim sa bakom, koja je bila nijemi svjedok užasa koje je njen muž, moj deda, obavljao nad mojom majkom.
Ona nije bila psihički stabilna, jer je moju majku doživljavala kao drugu ženu. I zbog toga me je redovno tukla i psihički zlostavljala. Kada bih učinila nešto što bi je uvrijedilo, ona bi mi rekla da sam ja “dijete Satane“.
Moj bijes je bio ogroman i utočište sam potražila u drogama i lijekovima za smirenje. Ostala sam trudna sa dečkom iz srednje škole, kada sam imala 16 godina.
Moje dijete konačno je promijenio moj život na bolje. Prestala sam da pijem i pušim istog trenutka kad sam saznala da sam trudna i fokusirala sam se na to da taj klinac ima bolji život nego što sam imala.
Kada sam se porodila, moj sin i ja predati smo socijalnoj službi. Poslali su nas u hraniteljsku kuću, a socijalni radnik koji nam je dodijeljen bila je ista ona žena koja je pomogla mojoj majci i braći prije toliko godina. Odlučila je da me usvoji kada sam imala 17 godina.
Nakon toga, imala sam neki privid normalnog života. Diplomirala sam, udala sam se za svoju srednjoškolsku ljubav, oca mog djeteta. Dobili smo još jednog sina, a moj muž je pristupio marinacima.
Tokom svih ovih godina, borila sam sa anksioznošću i depresijom. Čak sam hospitalizovana na neko vrijeme poslije pokušaja samoubistva.
U mentalnoj bolnici počela sam otvoreno da pričam o svojim problemima i da pišem dnevnik. Pisala sam non-stop, u mojoj sobi, u kafeteriji za vrijeme obroka. Još uvijek čitam te zapise kada imam težak dan, da se podsjetim koliko sam loših stvari prevazišla.
Danas sam razvedena. Imam podršku nekoliko zaista bliskih prijatelja. Možda se pitate kakvo je moje zdravlje, s obzirom na to da mi je deda otac.
Imam veliki rizik za sve bolesti koje postoje u porodici mog oca, jer imam toliko njegove DNK. Borila sam se protiv raka grlića materice dva puta i zato što moji zglobovi nisu razvili ispravno, vecć imam artritis. Jedan ljekar mi je rekao: “Ti si dvadestrogodišnjakinja u tijelu pedesettrogodišnjaklinje”.
Moji sinovi su mi podstrek da idem dalje. Naučili su me kako da budem radosna. Sada, oni imaju šest i četiri godine. Oni me motivišu da izađem iz kreveta, da odem na posao, da nastavim, da se osmijehnem. Ciklus zlostavljanja je prestao sa mnom. Oni su moj podsticaj.
Provela sam dosta vremena u životu ljuta, bijesna i ogorčena. Ali to je sad iza mene. Osnovala sam grupu podrške za ljude poput mene. Prošlost je prošlost. Ispred mene je sadašnjost i budućnost – moja karijera, moje životinje, moja nada za ljubav, moje prelijepi momci.“
