Poznati i popularni pjevač narodne bh. i sandžačke pjesme Rizo Hamidović omiljen je među kolegama , iza njega je dosta snimljenih hitova, a njegov način pjevanja volio je i, sada već pokojni, Šaban Šaulić.
-Moj prvi susret sa mojim dragim kolegom i prijateljem, sada već rahmetli Šabanom bio je 1973. godine. Stanovali smo zajedno u jednoj zgradi na Banovom brdu u Beogradu, gdje je stanovao i njegov kum Bane Đokić, na adresi Blagoja Parovića 12. Tu smo u slobodnom vremenu igrali i fudbal. Ja sam tada pjevao u restoranu „Smederovo“ na Zvezdari, a Šaban je radio sa Bucom Jovanovićem. Poslije toga sam na festivalu „Mladi narodni pjevači Srbije“ sa Šabanovom pjesmom „Utjehu, dajte mi utjehu“ osvojio drugo mjesto. Tada je Šaban došao i na Zvezdaru gdje sam pjevao i pravili smo lom do jutra. Ja mogu samo da kažem da smo se do smrti družili i poštovali. Bilo je to jedno iskreno i lijepo druženje, znao je da me uvijek savjetuje veoma lijepo. A, kada bi se ovih zadnjih godina sretali uvijek bi me pitao , da li sam šta završio sa stanom, imam li posla, imam li kakvu penziju, uvijek se onako baš iskreno raspitivao. Nikada taj čovjek nije ni prema kome bio zloban. Kada smo se posljednji put sreli, rekao sam mu kako me nije zvao na koncert, a Šaban mi je odgovrio, kako on nije ništa organizovao, sve su mu to drugi radili i dogovarali, a ponajviše Gordana.
Jecaji uz pjesme
Svojevremeno se pričalo da Šaban kada putuje u automobilu sluša samo tvoje pjesme, koliko je bilo istine u tome?
-Znam da je to bilo, kada je Šaban pjevao u Lukavcu kod Senaida, negdje mislim par godina poslije rata, pa su se tada i u to vrijeme CD prodavali na benzinskim pumpama, pa je on vidio moj CD i rekao čovjeku sa kojim se vozio da mu kupi moj CD. Volio je neke moje pjesme, ustvari volio je način na koji ja pjevam. Kasnije su mi ljudi pričali kada bi ih slušao ne da je plakao, već jecao uz neke od njih. Svi su mu se udvarali i pjevali njegove pjesme, a ja kada bih izašao onda bih pjevao sve kontra, pjevao bih samo zbog njega falš, a njemu krenu suze od smijeha. Tada bi mi rekao, eto zbog toga te volim idote. Volio je druženje i bio je jedinstven u tome, nije mu bilo ravnog. Svi su mogli da zavijaju do smrti, on ih vakciniše jednom godišnje i niko mu ni blizu po pjevanju nije mogao prići.
Po čemu ćeš pamtiti Šabana Šaulića?
-Pamtit ću ga po dobroti, pjevanju, iskrenom druženju. Sjećam se još jednog momenta kada sam ja htio da snimam pjesmu kod tada popularnog i traženog kompozitora Buce Jovanovića, a koji je tražio 5 miliona tadašnjih dinara. Šaban je tada meni govorio, slušaj , nije to noramlno, kada bi ti babo prodao svu imovinu ne bi dobio taj novac, ne daj, naći će se drugo rješenje. I tako je naše druženje trajalo, a posljednji put kada sam ga vidio bio je baš umoran. Nije bio sujetan, ljubomoran, sjećam se kada me je on baš pred 20 hiljada ljudi najavio i nahvalio.
Akšamluk
Još nekih momenata iz druženja?
-Sjećam se kada je izdao ploču „Kralj boema“ za Sarajevo disk, pa je promocija bila na Ilidži, a on je nakon toga meni i Murizu Kurudžiji rekao da ćemo sada sa njim za Beograd da nastavimo druženje, platio nam je put i boravak. U našem druženju nije bilo šminke, samo akšamluka, a bio je i kod mene kući i jeo domaću pitu. Ja pozovem harmonikaša Edu Krilića, a on će meni kasnije, joj Riki brate gdje nađe ovog harmonikaša, ubio me svojom svirkom koliko je dobar. A, bio je jako muhanat po pitanju, da kada on pjeva neko priča, nije bilo šanse. Kada pjeva morao si da šutiš i da ga slušaš.
