Bilo jednom jedno selo koje se zvalo Restelica. Ono se nalazilo visoko među planinskim vrhovima Šar-Planine.
Tamo je živjela mnogo lijepa djevojka, koja je svojom ljepotom zaustavljala pjesmu ptica i smirivala drhtaj lišća na drveću kada bi se šetala gorom. Kada je porasla zaljubila se u mladića koji je nju takođe mnogo volio i bio spreman da umre za nju.
Ona je čeznula za njim dan i noć.
Ali sudbina je odredila drugačiji rasplet njihove čuvene ljubavi, za koju su oboje bili spremni da žrtvuju svoj život.
Njeni roditelji su rješili da je udaju za drugog momka iz istog sela, ne obazirući se na njena osjećanja i na njenu ljubav.
Ona je pala u očaj, ne uspijevši da ubjedi svog oca da joj promjeni sudbinu. I tako je patila, pogođena i duboko nesretna što ne može da ostvari svoju ljubav sa onim ko joj je srcu drag.
Vrijeme je proticalo i malo po malo došao je taj košmarni trenutak kada bi trebalo da bude odvedena u kuću njenog nevoljenog muža.
On je poslao svatove sa posebnim konjem za izvršenje rituala odvođenja mlade u kuću mladoženje. Njen pravi dragi je takođe stradao, bivajući srpeman da umre za nju. On se utopio u masu okupljenu iz cijelog sela koja je posmatrala bogato slavlje. I tako započe poseban provod svatova uz udarce tupana i pisku zurli, a ispred svih se propinjao konj pokriven šarenim izvezenim plahtama.
Svatovi su bili okruženi žiteljima sela Restelica koji su došli da gledaju svadbenu procesiju, kakvu i mi pravimo ovdje, u Ribnovu, Lžnici ili Breznici. Potom su otišli u kuću prelijepe djevojke i postavili je na konja. Ona je plakala tiho, suze su joj bile kao vodopad, ali se nisu vidjele jer je bila pokrivena posebnim velom, nalik na ”benčenatu Gelinu” (?), po tradiciji kakva postoji i kod nas.
Svatovi, sigurni u svoje djelo, su se veselili i igrali glasno uz zvuke zurle i tupana. Iako je mlada bila pokrivena velom, uspijela je da spazi svoju pravu ljubav u gužvi. On je nju takođe vidio. Nasmješili su se jedno drugom kada su im se oči srele, prodirući u dubinu njihovih najskrivenijih snova. Tako su prolazili kroz cijelo selo i stigli do kuće mladoženje, koji je je čekao unutra nervozno, jer je takav bio običaj. Bila je noć kada su stigli do vrata. Kako su se vrata otvorila, konj se zaustavio kao da je sleđen, a na njemu je ljepotica plakala tiho, očajno. Svatovi počeše da vuku uzde, ali konj se ne pomjeri ni milimetar.
Po pričama starijih, razlog je bio taj što je konj osjetio kada su se mlada i njena ljubav osmjehnuli jedno drugom u gužvi. Momak, koji je nevoljno želio da je isprati po posljednji put, do groba ne bi imao pravo da je poželi nakon što bi ona ušla u kuću njenog budućeg neželjenog muža. Konj je osjetio da je djevojka plakala cijelim putem i viša sila mu je naredila da stane kao ukopan.
Ali djevojka više nije mogla da izdrži. Njeno srce je stalo. Ona je pala sa konja, ali ostala živa. Uspijela je da im kaže:
“Dovedite mi mog voljenog! Želim posljednji put da ga vidim!”.
On je bio u blizini i odjednom se pojavio pred njom. Istog trenutka je zagrlio, poljubio, ali i njegovo srce je stalo od meraka, od ljubavi kada je video da ona umire za njim. On je pao preko nje, ali su ostali u zagrljaju. Umrli su oboje jer su se voljeli i bili vjerni jedno drugom do samog kraja.
Ovo je kraj te legende iz Restelice napisane rukom našeg velikog prijatelja Murata, koji je iz istog sela, a pjesma se zove “Do pred vrata” a pjeva je njegov brat Hasan.
