„U kakvu Republiku? Srpsku? Nikad čuo. Gdje ti je to? Aaa u Bosni…“, tako počinje reportažu o Republici Srpskoj novinar lista Velt (Die Welt) citirajući reakcije prijatelja i kolega na pomen da će da putuje tamo. „A to je već dobar znak!“ – piše Alan Pozener (Posener) u Veltu.
Užasne slike su prošlost
„Još prije 20 godina Bosna i Hercegovina je bila mjesto odakle su stizale stravične vijesti. Iz gradova poput Sarajeva i Mostara, Banjaluke, Višegrada i Srebrenice stizale su slike kuća u plamenu, kolona izbjeglica, vojnika, masovnih grobnica… Ali, te užasne slike su odavno prošlost koju i BiH sada polako može da zaboravi, jer došlo je vrijeme da se zemlja ponovo oktriva kao turističko odredište. I to njen srpski, hrišćansko-pravoslavni dio, Republiku Srpsku koja je crna rupa na turističkoj karti Evrope, i toliko nepoznata da imate osjećaj kao da se radi o mjesecu”, piše novinar Velta i napominje da je multikulturna slika BiH, kao iz Andrićeve ‘Na Drini ćuprije’ zapravo samo nostalgično sjećanje.“ 1995. zemlja je podijeljena na dva autonomna entiteta: muslimansko-katoličku federaciju i srpsko pravoslavnu Republiku Srpsku.”
“Granica između entiteta je nekadašnja linija fronta iz građanskog rata. Kontrolnih punktova i vojnika više nema. Jedino što upada u oči jeste srpska trobojka pored puta što označava srpski dio države, takođe i natpisi koji su na ćirilici ali i posvuda iznikle nove crkve sa lukovičastim tornjevima. Ali, sa ove kao i sa one strane granice govori se isti jezik, svi pripadaju južnoslovenskoj etničkoj grupi naroda, i svi plaćaju ‚konvertibilnom markom‘ koja zapravo odgovara nekadašnjoj njemačkoj marki. Svi imaju istu jugoslovensku prošlost, svuda se pije šljivovica i svuda je ista balkanska kuhinja. I ovdje se turistima govori da je vrijeme mržnje prošlost, ali ipak nema ni približavanja jednih drugima.
Kao u propalom braku
Kao u jednom propalom braku svi žive u jednoj državi. Nijedan Srbin ne navija za bh. reprezentaciju, a državnu zastavu zovu ‚vartina zastava‘, i bez obzira što su džamije u RS obnovljene sredstvima EU one ostaju prazne kao što ostaju prazne i pravoslavne crkve u Federaciji BiH.“
Alan Pozener napominje da je Federacija u ovoj podjeli sa pitoresknim Mostarom, Sarajevom gradom zabava i hodočasničkim mjestom Međugorje dobila bolje karte. „No, čovjek može da posjeti oba dijela zemlje i to bi zapravo trebalo da učini. Jer, i u Republici Srpskoj ima ljepota koje treba otkriti: rafting i kajak u kanjonima u okolini Banjaluke, pecanje u kristalno čistoj vodi, skijanje na olimpijskoj Jahorini, vožnja maunti bajkom, planinarenje ili lov u planinama i prašumama Nacionalnog parka Sutjeska nad kojim jezde orlovi, a stanuju srne i jeleni, divlje svinje, vukovi i medvjedi.“
Rafting na Vrbasu
Novinar Velta napominje kako jedan od razloga da se posjeti RS mogu da budu i cijene. Jer, u RS je sve jako jeftino. “Sigurno da ćete ovako lijepu prirodu, kao na Sutjesci i Jahorini naći i u Sloveniji, Austriji i Hrvatskoj, ali teško da ćete naći prenoćište s doručkom za 35 maraka (18 evra). Ili naprimjer u Trebinju svježu pastrmku s roštilja sa krompirom i spanaćem za šest maraka, e tu teško da možete naći zamjerku”, piše Pozner i napominje da se Trebinje, u kojem se možete prošetati osmanlijskim starim gradom i popiti kafu u austrougarskom dijelu grada pod čuvenim Platanima, nalazi samo pola sata od jadranske obale i preskupog Dubrovnika. “A na zelenoj pijaci pod platanima možete kupiti čuveni ‘sir iz mješine’, domaću šljivovicu, povrće, med, suvo meso…”
Hiljade bijelih nišana i tri prsta
List dalje piše o Andrić gradu u Višegradu ili (kako ga autor naziva) ‘Balkanskom diznilendu’, koji je osmislio Emir Kusturica. “Emir Kusturica se krstio i prešao na pravoslavnu vjeru. Za njega je i Radovan Karadžić, koji je pred Haškim sudom optužen za genocid i druge zločine, heroj. A u kafićima Andrić grada vise fotografije ostalih heroja: Gavrila Principa ali i Vladimira Putina…” Pozner napominje da je Višegrad prije rata bio većinski muslimanski, zapravo je u gradu živjelo 70 odsto muslimana, a danas samo oko deset odsto.
“No, nijedan grad ne oslikava tzv. etničko čišćenje kao Srebrenica gdje je u julu 1995. ubijeno oko 8.000 ljudi. U Potočarima se mogu vidjeti hiljade bijelih nišana a na svakom stoji napisan stih iz Kur’ana na arapskom i srpsko-hrvatskom (bosanskom prim.red.). (…)
Potočari
Tu je i Banjaluka, ranije industrijski grad a danas poznata zahvaljujući univerzitetima, kafićima i barovima. “Preko dana grad izgleda uspavan. Jer, mnogi stanovnici uživaju preko dana pored Vrbasa gdje pecaju i roštiljaju. Sve je idilično do trenutka dok ne dođu dvojica muškaraca srednjih godina, koji uzvikuju stare ratničke parole i uzdižu tri prsta, pozdrav srpskih nacionalista.
Igor posmatra scenu bez reakcije na licu. Ovaj gimnazijalac je lokalni heroj – najbolji banjalučki skakač s mosta. On se takmiči i u skokovima sa Starog mosta u Mostaru. A most koji su gradile Osmanlije, uništen u posljednjem ratu, je obnovljen – takođe zahvaljujući njemačkom novcu. Turistima koji borave u Dubrovniku stari grad u Mostaru i Stari most su omiljeni cilj, a turistički vodiči rado pričaju kako je obnova Starog mosta zapravo simbol prevladavanja mržnje i nasilja. No, stvarnost je ipak drugačija”, zaključuje Alan Pozener u listu Velt.
