Ako bi neka sutrašnja vlast odlučila spomenikom nagraditi svakog od atentatora na Tita, valjalo bi čitavu Crnu Goru pretvoriti u kamenolom.
Kada je Andy Warhol krajem šezdesetih godina prošlog vijeka, okružen freakovima u svojoj Fabrici na Menhetnu, zaključio kako će u budućnosti svako imati petnaest minuta slave – a zaključio je tako što je to čuo od fotografa Nat Finkelsteina, no izreka se do danas pripisuje njemu – prorekao je i Radoša Stevlića iz Gornje Gorešnice kod Čačka.
Neki su ljudi poznati zato što su komponovali tokate i fuge, neki zato što su vajali kipove koji su izlišnim učinili stvarnost, neki zato što su umrli za svoja uvjerenja, neki zato što su pisali od onima čija je vjera bila jača od straha. Radoš Stevlić je bio poznat zato što je namjeravao da ubije Tita.
Druga opštepoznata savremena mudrost kaže kako ne postoji loš publicitet. Svejedno je, hoće se reći, zašto si poznat, sve dok si poznat.
Zato što smo sebe ubijedili u to ne znamo kako se zovu ljudi koji liječe oboljele od AIDS-a i raka, ne znamo kako se zovu ljudi koji su napustili svoje dobro plaćene poslove i udobne živote da bi liječili, oblačili i hranili sirijske izbjeglice u kampovima u Grčkoj i Turskoj, ali znamo ko nije nosio donji veš na crvenom tepihu, ko je u reality showu prevario ženu a ko muža, ko je šta ukrao, ko je koga ubio i kako mu je nakon toga krenulo u životu.
Doista, ima li veće sramote nego danas biti poznat? Pitanje je retoričko, jer je odgovor jasan: nema. Ali nema zato što nema stida. Danas, naime, ništa nije sramota.
Sve je tek legitimno sredstvo da se postane poznat. Napokon, danas je najmoćniji čovjek na planeti apsolutno bestidni proizvod Zeitgeista, koji je vrijeđao žene, manjine, invalide, porodice poginulih boraca i tvrdio da bi imao seks sa svojom ćerkom, samo da mu nije ćerka.
Vjera i ubistvo
U takvom svijetu, čovjek koji je pokušao da ubije Tita svoje nepočinstvo u tančine objašnjavao medijima koji su ga voljeli – na primjer u intervjuu Politici.
U takvom svijetu, uredno smo obaviješteni da je Radoš Stevlić umro. Obaviješteni smo i da je Stevlić zbog pokušaja atentata na Tita bio osuđen na 10 godina zatvora, te da je kaznu odslužio u američkom zatvoru.
Stevlić je Politici, koja ima dugu – od devedesetih naovamo – istoriju razumijevanja i simpatija za zločince, povjerio da je imao stanovite, reče religiozne, dileme glede ubistva Josipa Broza.
Rekao je kako je „bio svestan da po našoj veri nemam pravo da oduzmem čoveku život, i možda je bolje što se sve završilo kako i jeste. I da smo ga tada likvidirali, ništa se ne bi promenilo”.
Koja je to „njihova vera“, nije jasno. Jer u hrišćanstvu je poželjeti da nekoga ubiješ grijeh, a to što ti ubistvo nije uspjelo od tog te grijeha ne oslobađa. Što se težine grijeha tiče, to što Stevlić i četnici „njegove vere“ Tita nisu uspjeli ubiti, doista, ništa nije promijenilo.
Pregaocu Bog daje mahove
Wannabe ubica Stevlić bio je predsjednik crkvenoškolske opštine Sveti Nikola u Čikagu. „Svake godine kupovao sam po jednu kuću dok me 1976. nisu uhapsili agenti FBI”, rekao je Politici.
Što rekao Njegoš, najcitiraniji autor u krugovima naših zločinaca : pregaocu Bog daje mahove. Da je atentat uspio, bilo bi tih kuća još, a samim tim i berićeta za čikašku crkvenoškolsku opštinu. Ovako, Stevliću je ostala slava.
Sutra će, moguće, biti i spomenik negdje u okolini Čačka. Kad su ustaše podigli spomenik ubici ambasadora Rolovića, zašto svoj kip ne bi dobio i Stevlić, i svi drugi krvavi lažni idoli kojima se klanjaju ovdašnji nacionalisti svih „njihovih vera“?
Doduše, ako bi neka sutrašnja, crkveno i patriotski osviještena vlast odlučila spomenikom nagraditi svakog od atentatora na Tita, valjalo bi čitavu Crnu Goru pretvoriti u kamenolom.
Jer to bi značilo proizvodnju spomenika koja bi (gotovo pa) prevazišla i onu skopsku. Tito je, naime, ako je vjerovati knjizi Marijana F. Kranjca, uspio preživjeti 18 urota i 57 atentata.
Govorimo, dakle, o stotinama spomenika. Treba to od stijene odlomiti, treba to isklesati, treba to osveštati. Amfilohije tri godine ne bi radio ništa osim što bi svetom vodicom škropio kipove Titovih ubica u pokušaju.
Tito četiri puta zamalo izbjegao smrt
U „Urote i atentati na Tita“ Kranjc piše kako su u periodu ilegalnog djelovanja Komunističke partije Jugoslavije od 1928. do 1941. na Tita pokušana tri atentata. Za vrijeme Narodnooslobodilačkog rata od 1941. do 1945. pokušali su ga ubiti šesnaest, a od 1945. do 1980. čak pedesetčetiri puta.
Ti su pokušaji po pravilu bili osujećeni na vrijeme, zato što su Titove tajne službe, očito, dobro radile svoj posao. Kranjc, koji je 1990. penzionisan u činu general-majora, i sam je bio član Titovog obezbjeđenja.
Tvrdi kako su najveća opasnost po Tita bile međunarodne (čitaj: ruske) urote, jer je moćna strana logistika tada bila u sinergiji sa domaćim vojnim i diverzantsko-terorističkim grupama.
Po Kranjcu, oko Tita su postojala tri zaštitna kruga. I pored toga, Tito je četiri puta zamalo izbjegao smrt. Prvi put je to bilo 1944, tokom desanta na Drvar.
Na Brdu kod Kranja na Tita je 1947. izvršen „Medicinski atentat“ u kojem je ovaj dobio prostrelnu ranu.
Slavne 1948. grupa crnogorskih oficira je u Beogradu organizovala udar tramvaja na Titov auto. Konačno, u Dubrovniku 1950. je u Tita iz pištolja tri hica ispalio potpukovnik Branko Rudić, član Maršalove lične pratnje. Tito je preživio jer je nosio pancir.
Kod Tita nije bilo slobodne štampe, pa saradnici atentatora nisu mogli javno ismijavati tužilaštvo i policiju, nisu mogli neuspješne pokušaje ubistva predstaviti kao izmišljotine korumpiranog sistema, nisu mogli veličati snajperiste, bombaše i njihove političke mentore, niti žrtvu predstavljati kao kriminalca koji je dobio što je zaslužio, kao što je, recimo, bio slučaj prije i nakon egzekucije Zorana Đinđića.
A najmanje od svega bilo je vjerovatno da Tito ujutro srkne kafu, otvori svoju Politiku i tu pročita intervju sa čovjekom koji ga je želio ubiti iako mu to brani vjera.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
