Prije nekoliko dana u 77. godini u Hadžićima umro je dedo Redžo Hrgić, koji je više od 20 godina tragao za sinovima Midhatom i Suvadom, koji su iz svog doma odvedeni u maju ratne 1992. godine.
Zajedno zarobljeni
Redžo do posljednjeg trenutka života, kako je ekipi „Dnevnog avaza” ispričala njegova kćerka Hatidža Mehmedić, nije gubio nadu da će pronaći svoje sinove i da će njihove kosti napokon naći smiraj.
Midhat i Suvad Hrgić nestali u maju 1992. godine
– Uvijek je mislio da ćemo ih naći, da će mu neko donijeti informaciju gdje bi mogla biti njihova tijela. Otac je bio s njima zarobljen i bio je tu kada su ih odveli u smrt. Živio je kako je najbolje znao sa svojom tugom, jer moja braća nisu bila oženjena – priča Hatidža.
Kako kaže, kada je, tokom prošlog ljeta, više od mjesec u Krupcu prekopavano nekoliko lokacija za koje se sumnjalo da kriju tijela 46 ubijenih Hadžićana, Redžo je svaki dan čekao ne bi li neko donio kakvu vijest.
Iščekivao vijesti
– Čekao bi na stolici ispred kuće. Kada bih došla iz Krupca, on bi samo kazao “Je li to nema ništa? Ma, bit će, akobogda!” Sjedio je tu svaki dan i pušio svoje cigare u tišini čekajući neku vijest. Volio je svu djecu iz komšiluka, a mislim da je u njima vidio moju braću. Često bi mi znao reći kako ih zamišlja da su došli s posla, valjda nije mogao podnijeti tugu – priča kroz suze Hatidža.
Osim gubitka braće, Hatidža je 1993. godine izgubila muža Suada Mehmedića. Tada je ostala sama s dvije kćerke Amrom i Samrom. Njen suprug Suad dobitnik je najvišeg ratnog priznanja “Zlatni ljiljan”.
Nišić: Porodice umiru, a naših nestalih nema
Prema riječima Feride Nišić, sekretara Udruženja nestalih iz Hadžića, u ovoj općini traga se za još 96 osoba.
– Nažalost, mi smo suočeni s činjenicom da sve više porodica umire, a njihovi nestali se ne pronalaze. Postavlja se pitanje ko će tragati za našim najmilijima kada nas više ne bude – pita se Nišić.
