Na putu da postane najuspješniji film svih vremena, jer uspjeh se, kažu, mjeri novcem, Jurassic World je prošlog vikenda, u kinima širom svijeta, kasirao pola milijarde dolara – od te sume, meni lično, ide jedna rečenica o Prijedoru iz kojeg sam tabanajući kroz mrak preko Smetova i Vlašića put Travnika u školskom ruksaku iz rata iznio prahistorijskog reptila, kao da ga je Steven Spielberg u studio sklepao, bodljikavu igračku, očev poklon, nisam siguran odakle mi ga je tačno donio, vjerovatno, s nekakvog poslovnog putovanja kao predstavnik Rudnika željezne rude Ljubija, prije nego što je, njegovo odličje za zasluge na području rudarstva, dobio etnički motivirani otkaz, kad bolje porazmislim, mogla je to biti Italija, od tamo je doputovala i ona jedna skupa pepeljara od stakla, murano, maksuz, valjda, majci na poklon, koja nikad cigare nije zapalila, osim tu i tamo pokoju sa strinom Ismetom što je, čini mi se, uobičavala tek poslije rata, nakon što su ubili Ismetinog muža, očevog brata, ali to je neka druga priča, neka druga vrsta monstruozne rečenice s repom poput onog u holivudskom akcionom hitu, recimo, kod brontosaura – ogroman bič koji po zamahu, slično ratnom vazduhoplovstvu iznad Kozare, probija zvučni zid, zuum, kraak, grmkhhh, pričemu, ruku na srce, treba priznati, krajiški dinosaur nije bio veći od prosječne sanske plotice, krupnijeg klena u spolnoj zrelosti, volipašni, što ono kažu, da ga ubiješ, gušter od gumaste plastike, mekan poput podloge igrališta ispred Osnovne škole 16. Maj, danas Desanka Maksimović, ofarban sumnjivom, prema današnjim mjerilima, ako ne radioaktivnom, onda smrtno otrovnom zelenom bojom, sprijeda predatorska čeljust, mrk pogled, kandže na gotovs, dok okomito, uzduž kičmenog stuba, kao trokutaste crvene zastavice minulog uličnog slavlja, štrči špalir oštrih pločica, eh, tu i takvu zvijer sam prenio preko planine, iz jednog života u drugi, osim njega od svih onih začaranih predmeta iz djetinjstva ništa nisam spasio, kada sam, kako se politički korektno kaže, morao napustiti dom, odrastao u izbjeglištvu, završavao kojekakve škole, ostadoše igračke u Prijedoru, ostala je i ona pepeljara, ni nju nismo spakovali kad smo kretali, zauvijek vrijedi pitati kuda, samo koga, ostalo je, rekoh, sve, izuzev blesavog dinosaura što me je pratio kroz razdoblja od rane Jure do digitalnog doba, prašnjavi mesožder na polici među studentskim knjigama, kako je vrijeme protjecalo sve sam ga više micao iz vidokruga, zato što je, objektivno, neponovljivo ružna kreatura, a nisam ni htio da drugi postavljaju pitanja, sve dok je jedne nedjelje, zbog toga što se sva djeca kupaju nedjeljom, starog prijatelja nisam pokazao, predao, bolje rečeno, morao pokloniti svojoj maloj kćerki koja je prijedorskog reptila objeručke prisvojila, ljubav na prvi pogled, i odmah ga angažirala kao stalnog člana posade tokom redovnog kupanja u kadi, rame uz rame s gospođom patkom i njene tri bebe patkice, bože, kakva bezbrižna porodica, kakve sretne igračke, kakav divan svijet, moje zubato čudovište iz Jurassic Prijedora ne pristoji idili, krvoločno iskolačilo oči, zinulo ko peš, kao, vreba žrtvu, a ustvari se davi, jer ne zna plivati, niti plutati, dok iz nozdrva i gubice ispod vode isplivavava crno trunje, komadići prahistorijske gume, ma kakvi, ništa ovom mom djetetu ne smeta, makar je meni uvijek bio strašan, dinosaur nije igračka za malu djecu, osim ako se njome ne straše druga mala djeca, tako smo postali prijatelji, tek onda smo postali nerazdvojivi, strah je naša tajna, sve to moja djevojčica kao da ne primjećuje, niti je zanima, vjeruje mu zato što dolazi od tate, nek se igra, ljubav moja, jednog dana ću joj sve ispričati, danas neću, rano je, kasno je, nek se dijete kupa, nek se brčka, sreća, još malo, pa na spavanje.
This website uses cookies so that we can provide you with the best user experience possible. Cookie information is stored in your browser and performs functions such as recognising you when you return to our website and helping our team to understand which sections of the website you find most interesting and useful.